www.tebe-trazim.com

Prepusti Gospodinu puteve svoje i On ce te voditi-IL DIVO
Gospodin nam govori-Vase misli nisu moje misli i vasi putevi nisu moji
putevi-----puno toga draga moja IL DIVO mi ne razumijemo ,ali nas Gospodin zna zasto ?
Bog te blagoslovio

MOLITVA ZA OBITELJ

Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji, Oče, koji si ljubav i život, učini da svaka ljudska obitelj na zemlji, po tvome Sinu rođenom od žene i po Duhu Svetom, postane izvorom božanske ljubavi za uvijek nove naraštaje. Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja, za dobro njihove obitelji i svih obitelji na svijetu. Neka mladi naraštaji u obitelji nađu snažnu potporu za čovječnost i rast u istini i ljubavi! Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe, bude jača od svake nemoći i beznađa, koje zahvaćaju naše obitelji. Na kraju te molimo za zagovor svete nazaretske obitelji, da Crkva u svim narodima na zemlji, može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji, po Kristu našem Gospodinu, koji -je put, istina i život, u vijeke vjekova. Amen. (Ivan Pavao II)

Put srca

Božja tišina

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:

"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu."
I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom" "Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" odgovorio je stari pustinjak.
"Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji."
Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primijetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho.
Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga.
Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića: "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio: "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao: "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo ni torbu ni novčanik" Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati.
U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!"
Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio. Bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
"Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. "
"Gospodine", reče Haakon, "kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".
Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa.
Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti s mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim".
To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Mi se često pitamo:"Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... Zašto Bog šuti?"
Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima ...ali Božji put je drukčiji.
On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog nam odgovara i u tišini... a mi moramo biti spremni da Ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.

NIJE LI GORJELO SRCE U NAMA?!

Kako je lijepo živjeti s ljudima čije srce gori! ”Zapaljeni” ljudi imaju ideje, želje, planove, snagu da ostvare ono što sanjaju u svom životu.
Oni imaju tople oči i sućutno srce za nevolju koju vide i kojoj žele pružiti nešto od topline svoga srca.
Po njima svijet i danas može biti lijepo mjesto, toplo gnijezdo u kojem i mladi ptići ljudskog roda mogu sigurno rasti i učiti letjeti. Kako do zapaljenog srca doći danas? Čini mi se da se Isus od dana svoga uskrsnuća nije promijenio, ali bismo mi mogli od dvojice učenika štogod naučiti. Bili su umorni od razočaranja, tužni, sami.
A onda im se pridružio čovjek.
Čovjek. Običan, nepoznat, stran.
Bio je pun života, pun pitanja, ali i odgovora.
Njegov je život zapalio srca tužnih i razočaranih učenika koji nisu više znali što bi počeli sa svojim životom.
Kako je dobro što i danas Isus želi doći do onih koji ga trebaju, pa im postavlja životna pitanja, a srca užiže mudrošću koja ulazi u dušu skoro neprimjetno.
Kako je dobro što i danas u Crkvi ima onih koje On poziva da to svoje zapaljeno srce slijede cijelim životom, da mu se prepuste da ih ono vodi.
A srce, od Uskrsloga zapaljeno, vraća se uvijek iznova braći koja su tužna i zaplašena, nosi im svjetlo i radost koju je u susretu sa Uskrslim upilo u sebe.
Uskrsli se od dana uskrsnuća nije promijenio. Jednako dolazi, nudi svoja pitanja, odgovore, svoju prisutnost.
A umornih i razočaranih nije ništa manje nego u Njegovo vrijeme.
Plamen Isusove ljubavi čezne da zapali srca, da od njih učini luči koje će svijetliti braći i sestrama.
Vrijeme je da otvorimo oči srca, da ga prepoznamo dok s nama lomi kruh našeg svagdanjeg života i da svoja srca prepustimo plamenu njegove ljubavi.
Kako je lijepo živjeti s onima čije srce gori!
Osjećam li u sebi toplinu i milinu Njegove Riječi i želju da ga donesem drugima?
Vjerujem da i danas Isus dolazi i zove.
Kako mu ja mogu odgovoriti?

Evo nas Gospodine i sada pred Tobom rasirenih ruku stojimo i zelimo da nam udjelis svoj sveti mir.Vodi nas Gospodine i sada putem mira i ljubavi.Daj nam snage za prastanje,snage da se uzajamno ljubimo,snage da u svima Tebe prepoznajemo,da ne gledamo na grijehe i pogresaka svojih bliznjih,prijatelja,poznanika,susjeda,vec da spoznamo svoje osobne slabosti i grijehe kako bi mogli druge prihvatiti i ljubiti kao sto i Ti nas sve ljubis jednako.Gospodine Isuse Ti znas da smo mi svi samo slabi mali grjesni ljudi na ovome svijetu,daj nam snage za obracenje,daj nam ozdravi Duh,dusu i tjelo.Daj nam dar ljubavi,strpljenja i vjere.Daj nam jakost i hrabrost da se nosimo sa svime sto jesmo i kakovi jesmo,da se prihvacamo sa nasim zivotom i da sve strpljivo podnosimo i pravdu i nepravdu i kusnje koje nam dolaze.Nedaj da klonemo duhom kad nas drugi iznerviraju,kad nas omalovazavaju radi Tebe i Tvojega Imena.Daj da Te donosimo svim ljudima kuda got idemo.Jer Ti si nas Bog,Ti si nas Gospodin,Ti si nas svevisnji Isuse Kriste sa Svetim Duhom svojim.Amen.

Gospodine! Hvala za darove i milosti. Molim te za razbor i strpljivost da njima pravilno gospodarim!
Dobri Isuse, molim te za ljude koje susreæem, ne da me zavole, nego da preko mene upoznaju Tebe!

Bog nije strano tijelo u mome životu.
Naprotiv, njegov Duh udahnjuje život mojim najdubljim željama,
blago me potičući na ono što je dobro.
Molim za milost da dopustim Duhu da me ispuni.

Duse Sveti ispuni nas i sada sve clanove TTa.
Proslavi se kroz nas i daj nam vatru svoje ljubavi
da ljubimo jedni druge kao sto nas ljubi Otac nebeski...
Dodi Duse Sveti svojom vatrom i sve nas zapali...

Molim za IL DIVO, i takoder za jednog simpaticnog decka kojeg sam upoznala na faksu.
ima veeeliku zelju prestati sa pusenjem, ali nema podrsku....
pa eto.. ja cu mu biti podrska i jos cu moliti za njega da se okane te grozne navike..
Gospodine, cuj nase molitve...

DRAGI TTovci -ovo me se jako dojmilo pa procitajte i vi ...

MOLITI DANAS? PDF Ispis E-mail
Gordana
Srijeda, 29 Listopad 2008
molitva3.jpg



Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije je mjesto zasigurno skriveno, duboko zakopano negdje na izvorima našega srca. A što znamo o drugim tajnama ljudskoga života? O rođenju novoga bića, o ljubavi što je propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju puninu u smrti? Sve to budi u čovjeku različite osjećaje, miješaju se želja i strah, oduševljenje i poštovanje. Dok te vrjednote nisu integrirane, usvojene, dok nisu postale dio njega, čovjek ostaje podijeljen, sve ga to u isti mah i privlači i odbija. Što danas reći o molitvi? Sve dok je čovjek ne spozna kao svoje najdublje otajstveno središte, on o njoj ne može pravo govoriti. Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i prazno. Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost govori o dubini neizlječive rane kojom je ranjeno njegovo srce. Crkva našega vremena našla se u toj dijalektici. Što više jedni ruše molitvu, to je više drugi traže. To je prirodna i zdrava napetost koja dokazuje najmanje dvije stvari: ponajprije da još ne znamo moliti, zatim da smo konačno postali toga svjesni.

Neki drevni monah - iz prvih stoljeća - postavio je svojim učenicima neko teško pitanje. Svi su se trudili da na njega odgovore. Kad je došao red na posljednjeg, on odgovori: »Ja ne znam«. Učitelj pohvali ovoga učenika: on je odgovorio pravo.Koliko puta pokušavamo naći lak odgovor na pitanja koja nam postavlja život! Da spasimo obraz ili da zataškamo savjest, kažemo nešto što nije pravi odgovor. Prebrzo smo zadovoljni. Učenik onoga drevnog monaha rekao je istinu: nije znao i priznao je svoje neznanje. Pravi odgovor jest ponizno poštovanje pred otajstvom. I za nas prva istina, za molitvu najtemeljnija, jest saznanje da ne znamo moliti. »Gospodine, nauči nas moliti« (Lk 11, 1).

Kriza

Nekoć - nije tome davno - znalo se. Živjelo se od sigurnosti. Čvrste su strukture, propisi, zapovijedi u Crkvi govorile jasnim jezikom. Tako jasnim da se čovjek mogao koji put osjetiti dispenziranim od toga da razmišlja: netko je drugi za nas mislio. No, unazad nekoliko godina započela je evolucija. Crkva je postala nalik na gradilište. Koncil je pokrenuo duhove. Posadašnjenje, iskustva, obnova: te su riječi odzvanjale u našim ušima. Zajedničarski vid kršćanstva težio je da zasjeni čovjekovu osobnu dimenziju. Pomoć bližnjemu, bratstvo svih ljudi zahtijevale su svu pažnju. Čemu onda molitva? Može li se još moliti? Nekoć se čovjek pitao: što je molitva? Danas se najednom pita: molimo li još? Nekoć čovjek nije sumnjao u molitvu kao takvu; molitva je bila jedna vježba među ostalim vježbama. Propisana. Čak i opisana prema svim pravilima toga umijeća. Postojale su metode molitve, mnoštvo metoda. Svatko je pravom velikodušnošću bio vjeran onome što se nazivalo, s više ili manje naglaska na posvojnoj zamjenici: moja meditacija. Kvalificirajući je kao uspjelu ili neuspjelu, govorilo se o njoj kao o nekoj vježbi kod koje, uz milost, djeluje uvelike spretnost i vještina. Danas se odjednom sve promijenilo. Ne znamo više molimo li, čak ne znamo ni to je li molitva još moguća. Nekada se možda činila suviše laganom, danas je pak postala nevjerojatno teškom. Zato se sumnjičavac pita: je li negdašnja molitva bila zaista molitva? Kako danas moliti? Gdje? Je li to zaista bila molitva? Obrasci, metode, rubrike koje su još prije tridesetak godina bile na snazi, napuštene su ili zamijenjene drugima, čovjek više ne recitira molitve. Ne pouzdaje se u gotove tekstove, »nalijepljene« izvana, »formalističke«. A sumnjiva mu je i takozvana nutarnja molitva. Većina ljudi nema uopće više za molitvu vremena. A ima li uopće onih koji dolaze do mira srca?

Mnogi se pitaju, koji puta sumnjičavo i ironično: ako se koji šutljiv i povučen temperament tako uravnoteži i nađe spokoj u nutarnjemu miru, što on to u stvari doseže kada misli da moli? Ledene zidove svoje vlastite osamljenosti? Oluje frustrirana srca? Nikad uhvatljiv objekt potreba i želja, projiciranih u beskraj i sve do neba? Mršavu utjehu, kada više nema hrabrosti, kao drugi, da podnosi i s realizmom prihvati sadašnjicu? Jeftinu rezignaciju kada se stvari i ljudi lome? Hoće li, dakle, molitva biti neko utočište u nestvarnome svijetu, snu, iluziji ili romantizmu? Želimo li iskreno odgovoriti, mi to danas uopće ne znamo. Izgubili smo svaki trag molitve. Srozali smo se do mrtve točke jedne iluzije. Za mnoge do nulte točke. Bogu hvala! Možemo, dakle, započeti od nule, započeti od novoga temelja. To je milost trenutka naše današnje Crkve: više ne znamo. Skele su se srušile. Konačno se vidi da je ostalo tako malo od fasade ili da je malo toga i postojalo. Sada može Gospodin sve nanovo graditi, temeljito. Sačuvana je duboka izreka jednoga od drevnih monaha: »Molitva nije savršena dokle god je nje monah svjestan i dokle god zna da moli.« Jedno je sigurno: malo se još ljudi upušta u rizik da vjeruje kako pozna molitvu. A to je već plod milosti.

Glad za molitvom

Vidimo paradoks: kriza može biti plodna. Napuštena je praksa molitve, no glad za molitvom, napose kod mladih, nikad nije bila tako velika, promjena na kulturnom polju koju danas doživljavamo probudila je nešto - ne znamo što - što izaziva težnju, glad za nutarnjim iskustvom. Čovjek osjeća da je privučen. Ne možeš ostati pasivno sjediti, treba naći neki odgovor. Hoće li mu ga dati droga? Može li mu oslobođenje donijeti prošireno shvaćanje seksualnosti? Pokušalo se, ali monotonija dana ubrzo je pokazala kratkotrajnost tih iskustava. Ona prolaze poput mušice rođene s jutarnjim suncem koja uvečer umire. A glad ostaje. Glad koja izjeda sve jače i jače. Mladi napose osjećaju ovu napetost. Često se ona očituje u težnji za egzotičnim. Kod nas, barem prema njihovu mišljenju, oni ne nalaze više odgovora. Onda odlaze. Lako ih prepoznajemo na cestama. Idu u Taize. Tamo razapnu šator i spontano mole s braćom, međusobno dijeleći svoja iskustva. Jer oni imaju neka iskustva. Mnogo čega se odriču da bi do njih došli. Napreduju od iskustva do iskustva. Uvijek idu naprijed, zaboravljajući što je za njima. Tu i tamo na ovome svijetu postoje mjesta gdje je molitva sve. Još ima ljudi koji mole onako kako i dišu. Onaj tko se pod žarkim suncem potrudio obići manastire na gori Atos, neće nikada zaboraviti neke monahe koje je tamo mogao sresti: ljude molitve, plamena lica, vatrenih i prodornih, a ipak beskrajno blagih i nježnih očiju; ljude koji iz najdubljih dubina svoga bića u ljubavi i bezgraničnome razumijevanju prilaze svakoj stvari i biću, dopirući u svakom od njih do otajstvene vatre, »skrivene jezgre«, do najdubljega njihova središta. Nisu to samo pustinjaci. Mnoštvo, mase, udružuju se u molitvi. U Rusiji, Rumunjskoj noćni časoslov okuplja mlado i staro u prepune crkve.

Glad za molitvom goni koji put one koji traže i do Dalekoga istoka. Stotine mladih zapadnjaka borave ovoga časa u indijskim ili japanskim ashramima da bi se pod vodstvom kojega gurua uveli u tehniku kontemplacije. U našoj zapadnoj hemisferi pobuđuju veliko zanimanje tehnike zen i joga. Ne štedi se ni muka ni novac da bi se postalo gospodarom svoga tijela i svoga duha. Te su tehnike naprosto jedan oblik askeze koja nastoji odvratiti pažnju od površnoga i beskorisnoga, kako bismo se usredotočili na bit stvari. Ponajprije na najdublju bit samoga čovjeka. Svrha toga jest da se dođe do sklada s najdubljim svojim ja, i u isto vrijeme s drugima, s cijelim svije tom i, konačno, s Bogom. U takvom iskustvu čovjek postaje uistinu on što jest. To je veoma neobično iskustvo. Može ga se usporediti s novim rođenjem. U zenu se ono naziva rasvjetljenje. Ono čovjeku daje svojevrstan nutarnji, kontemplativni pogled, koji gleda na stvarnost s jednoga novog gledišta. Ova prirodna askeza bez sumnje je od velike koristi. Ona pokazuje koliko tijelo i duh utječu jedno na drugo. No, je li to već molitva? Nije li nam nju sam Bog darovao u Kristu Isusu? Kršćanska molitva prodire, bez sumnje, mnogo dublje: sa Sinom ona zaziva Oca, s Isusom ona zahvaluje Bogu Ocu, ona mu pjeva, ona ga hvali. Tijelo i duh, oslobođeni askezom, izražavaju se spontano. I, odjednom, čovjek iznutra doživi da zna prema komu je okrenuto cijelo njegovo biće. Kao same od sebe riječi mu naviru na usne. Ne zna odakle dolaze, ali vidi da su to njegove vlastite riječi. Može ostati i u šutnji. U šutnji koja više nije nedostatak riječi, već u šutnji koja seže iznad riječi, koja je jedan novi oblik dijaloga u kojemu čovjek zna samo da je cijela osoba ovdje, prisutna. Prisutna jednom prisutnošću u najsnažnijem smislu riječi, prisutnošću ljubavi kojom stvarno upoznajemo drugoga. Iz takve šutnje konačno može provreti krik koji nam Duh nadahnjuje. Naše srce usplamti i uslikne: Abba, Oče!

Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag

preuzeto sa stranice "TEBE BOGA HVALIMO"

Gospodine, stvorio si me za život u slobodi.
Neka me Duh Sveti vodi da te slobodno nasljedujem.
Usadi u moje srce želju da te svaki dan
sve više i više upoznajem i ljubim.

Gospodine Isuse,daj nam snage za molitvu,za prastanje ,za ljubav...
Daj da Te ljubimo iz dana u dan sve vise i vise,daj da bez problema
nosimo svoj kriz koji si nam dodjelio Tebi za ljubav...Daj nam snage
da izdrzimo sva razocaranja i sve nepravde koje nam se nanose ,bilo
u obiteljskim odnosima,bilo na poslu,bilo u prijateljskim odnosima...
Ti Gospodine pogledaj na nas malene i usposobi nas da ne padamo ni
pod kojim teretom koji nas pritisce,ni pod kakvim kusnjama koje nas
saljecu..Ti si nas dobar Otac i nas Spasitelj,samo Tebi se utjecemo sa
svime sto imamo i sto jesmo...Ti Oce blagoslovi svaki nas dan,svaki nas
rad,svaku nasu molitvu i sve one koje Ti donosimo u molitvama...Tebi je
sve moguce,Ti odagnaj svako zlo od nas i samo Ti ostani u nasim mislima
i djelima,samo Ti budi nase sve i nedaj da se ikada odjelimo od Tebe...
Amen.