www.tebe-trazim.com

Ne,nego zato sto odbacujes primat rimskog biskupa. Ali ipak sam krivo rekao. Ti nisi cak ni pravoslavac. Stvorio si vlastitu vjeru za koju ne postoji cak ni naziv.

Kopitaru previše misliš.
Svaki katolik zna da je Petar Stijen na kojoj je nazidana Crkva Kristova.
Ta Stijena ne postoji kod tebe jer tvoja crkva ne priznaje primat pape.
Papa je Kristov namjesnik na Zemlji.

Zato jer si bedak.

Tom logikom bi mogli reći da Pravoslavci nisu crkva a ipak katolici im priznaju sakramenta što je apsurdno jer kako imaju sakramente ako nisu Crkva a znamo da izvan crkve nemogu postojati nikakvi sakramenti.

To dalje govori da katolici priznaju da su i pravoslavci dio crkve.

Drugo logično pitanje se nameće ako je papa po tebi stijena bez koje nebi mogla postojati crkva onda kako postoji pravoslavna crkva koju katolici priznaju.

Ali na kraju biće da ne možeš razumjeti ovo jer ni katolici ne kažu da je Papa stijena crkve nego sam Krist dok je papa stijena vidljive ili hijerarhijske tj više ljudskog elemenata crkve.

Svećenik može biti u smrtnom grijehu pa će misa ili sakrament biti valjani.
Tako i pravoslavci. Zadržali su hijerarhiju crkve ali nisu u potpunosti Crkva jer ne prihvaćaju nauk potpuno.
Katolici priznaju i protestantsko krštenje a ovi nisu nikakva crkva.
Isus je Šimuna nazvao novim imenom.
Kephas što je na aramejskom Stijena.
Dakle Isus je rekao ti si Stijena i na toj stijeni ću sagraditi Crkvu.
E sad na čemu su sagrađeni pravoslavci koji su se odrezali od Stijene?
I nemoj meni tvrditi da Ja ne razumijem.
Ok?

Moje razmišljanje je uvijek Kristocentrično tako da je jasno da je Isus Temelj Crkve tj. On sam je Tijelo-crkva crkva. Petar je temelj više ljudske crkve.

Ne postoji na pola Crkva ili imaju nešto kod Crkve je jasna situacija ili si u unutra i potpuna Crkva ili si vani.

Svi koji su kršteni su u Crkvi o inače nebi vrijedilo krštenje.

Drugo crkva je samo jedna a njezine granice određuje Duh Sveti koji sam određuje i traži svoje u svakom puku i narodu......"jer dođoše s istoka i zapada i sjedoše za stol sa Abrahamom dok mnogi sinovi Kraljevstva ostadoše vani.

Tvoje razmišljanje nužno ne znači da si u pravu.
Da Krist je Stijena. To nije sporno.
No ti ignoriraš ovo:
Mt 16,18: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”.
Sad te pitam što to Isus veli?
Tko je Stijena?
Dakle Isus veli da je Stijena, ati veliš da je Petar ljudska stijena.
Pa nisu apostoli izabrali Petra.
Izabrao ga Bog Otac.

"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."

Postoji jedna Crkva da Petrom na čelu.
Nije Isus osnovao više crkava.
Zato jedino KC ima obećanje da je ni vrata pakla neće nadvladati Nikada. To jamstvo nemaju pravoslavne crkve otkada su otpali sa stijene.
Ti slobodno misli drugačije.
Postoje istočne Crkve koje su u jedinstvu sa Petrom.

Pod ekumenizmom se općenito shvaćaju djelatnosti, koje su usmjerene na promicanje jedinstva među kršćanima. U ekumenski pokret je uključena Katolička crkva i druge vjerske zajednice koje prihvaćaju trojedinoga Boga i priznaju Isusa za Boga. U dekretu o ekumenizmu kada se govori o crkvenim zajednicama odijeljenim od Rimske stolice posebno se spominju pravoslavne crkve i protestantske denominacije. U ovom kratkom osvrtu na ekumenizam i njegovo djelovanje nećemo ulaziti u povijest ekumenizma niti u dostignuća u nastojanjima oko zbližavanja svih kršćana, već ćemo samo ukazati na zamke, u koje, ako katolik nije oprezan, može lako upasti. Dekret o ekumenizmu ‘Unitatis redintegratio’ potpisan od Pape Pavla VI. 1964. godine, kao i drugi dokumenti o ekumenizmu, iako jasno ističu puninu istine sadržane jedino u Katoličkoj crkvi, nažalost ostavljaju dosta prostora za krivo tumačenja ekumenizma i njegove uloge u zbližavanju kršćana.

U trećem broju Dekreta o ekumenizmu: ‘Odnosi odijeljene braće s Katoličkom crkvom’ jasno piše da se ,,samo po Katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji”. No i pored toga, kao što smo već ranije rekli, ostaje dosta nedoumica oko načina, sadržaja i cilja ekumenskog djelovanja. Najviše citiran, i najviše krivo tumačen, odlomak iz Biblije, koji se pojavljuje u gotovo svim tekstovima o ekumenizmu, je onaj u kome Isus moli da svi budu jedno: ,,Neka svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!” (Iv 17, 21). Iz krivog tumačenja ovih riječi Isusa Krista proizlazi onda i krivo tumačenje svrhe ekumenskog pokreta, a posljedice takvog ekumenizma su katastrofalne (odliv katolika u protestantske sljedbe). Mnogi misle da se Isus ovdje moli da svi kršćani, dakle sve one sljedbe koje priznaju Presveto Trojstvo i Isusovo božanstvo, a takvih sljedbi ima preko 40.000, budu jedno, tj. da se ujedine. Ako se ova rečenica uzme iz konteksta, možda bi se i mogla tako protumačiti, međutim, značenje ovih Isusovih riječi u sklopu konteksta postaje nedvojbeno. Isus se moli da članovi njegove Crkve budu jedno. Kada kaže ‘svi’ ovdje Isus nedvojbeno misli na sve one ljude koji su pristupili i koji će u budućnosti pristupiti Crkvi koju je On osnovao. Jer u prethodnom retku Isus kaže: ,,Ne molim te samo za ove nego i za sve koji će povjerovati [u budućnosti] u mene zbog njihova svjedočanstva”. U devetom retku istog poglavlja Isus jasno kaže: ,,Moja molitva nije za svijet, već za one koje si mi dao jer tebi pripadaju.” Oni ,,nisu više od ovoga svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta” (16). ,,Kao što si mene poslao u svijet, tako i ja njih [apostole] šaljem” (18). I sada tek dolazi taj 21. redak u kome se Isus moli da ‘svi’ – njegovi učenici (dakle, katolici), što je sada iz konteksta sasvim jasno, budu ‘jedno’.

U šestom poglavlju Ivanovog evanđelja Isus govoreći o euharistiji objašnjava kako se može postići to jedinstvo: ,,Tko jede moje tijelo i tko pije moju krv, ostaje u meni i ja ostajem u njemu” (56). Bio je to tvrd govor (60). ,,Mnogi se učenici tada povuku i nisu ga više slijedili” (66). No, Isus ih nije zaustavljao, naprotiv, okrenuo se apostolima i upitao ih: ,,Hoćete li i vi otići?” (67). Od onih učenika koji su se povukli nastali su gnostici i razne druge sekte toga vremena, a kasnije i protestanti. Oni i danas kažu isto: tvrd je to govor, tko će to povjerovati (60), a sv. Petar i katolici kažu: mi vjerujemo (69). Bilo bi sasvim nelogično i Bogu neprimjereno da danas kaže kako jedinstvo s Bogom može postići samo onaj tko jede Tijelo i pije Njegovu krv, a sutra da se moli da svi, pa i oni koji ne jedu Njegovo tijelo, ‘budu jedno’. Doduše, protestanti mogu postati ‘jedno’, ali samo ako se obrate i pristupe Katoličkoj crkvi. Drugačijeg jedinstva nema. U podužem govoru na Qeen’s Sveučilištu u Ontariju (Kanada) 6. ožujka 2010. kardinal William Levada, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, govoreći o prihvaćanju obraćenih anglikanaca u krilo majke Crkve, naglasio je kako ,,sjedinjenje s Katoličkom crkvom jest cilj ekumenizma”.

Isus je svoju Crkvu sagradio na Stijeni, tako da je ni sve sile pakla neće moći nadvladati (Mt 16,18). A kad su ga napadali da đavle izgoni uz pomoć Belzebula, on im je odgovorio: ,,Svako podijeljeno kraljevstvo propada. Grad ili dom ne može opstati ako je iznutra razjedinjen. Ako dakle Sotona izgoni Sotonu, njegovo je kraljevstvo razjedinjeno. Kako će se onda održati?” (Mt 12,25-26). Zato se Isus moli da Njegova Crkva bude jedno, jer podijeljena ne bi opstala. A Isus kada se za nešto moli, onda mu to Otac odmah i usliša. Tako je i u ovom slučaju, Isusova molitva je istog trena uslišana (nemojmo zaboraviti da je On sam Bog), te je od samog početka Njegova Crkva jedno, uvijek je bila i uvijek će biti, do svršetka svijeta.

Nadalje, bio bi apsurd da Isus, svemoćni Bog, uzalud nešto moli. Takvih primjera nema nigdje u Bibliji, niti u svetoj predaji, zašto bi u ovom slučaju bilo drugačije? Da će se svi kršćani (preko 40.000 denominacija) ujediniti s Katoličkom crkvom i postati jedno, obična je utopija. Protestanti su danas dalje od Katoličke crkve nego ikada. Još do 1930. god. su držali da je kontracepcija grijeh, a danas ne samo da dozvoljavaju kontracepciju, već čak imaju i savjetnike za kontracepciju za nove bračne parove, a ništa nije bolje ni na području drugih moralnih zakona do kojih drži Katolička crkva, a o drugim dogmatskim razlikama da i ne govorimo. Isus se nikada nije molio za nešto neostvarivo. Kada se Isus za nešto molio, to je bilo istog trena i uslišano. Obzirom da je Bog udijelio čovjeku slobodnu volju, neće sada valjda na silu sve ujediniti u vjeri, time bi proturječio sam sebi.

I na kraju, ipak recimo hipotetski, kada bi ovu Isusovu molitvu tumačili u smislu da se moli i za sve protestante, gnostike i sl. da budu jedno, onda bi morali ustanoviti da Njegova molitva nije uslišana. Prošlo je već 2000 godina, i ona nije uslišana. Ali ako ta Isusova molitva nije uslišana, zašto bi bila onda ona druga u kojoj Isus moli za Petra: ,,Ali molio sam se za tebe da ti vjera ne malakše” (Lk 22,32). A ako ni ova molitva nije uslišana, onda ne možemo tvrditi da je papa nezabludiv, onda ne možemo ni vjerovati da Crvku sile pakla neće nadvladati (Mt 16,18), ili da je nisu već nadvladale, onda je katolička vjera ista kao i sve druge koje su ustanovljene od čovjeka, a ne od Boga živoga, onda je Katolička crkva samo još jedna sljedba, onda su apostoli i svi mučenici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve dali svoj život uzalud, onda je svejedno što vjerujemo, onda je svejedno da li uopće vjerujemo.

Vjerovanje da se Isus u ovom slučaju molio za ‘sve kršćane’ može ekumenizam u samom startu staviti na krive osnove. A iz takvog onda ekumenizma, u kojem je Katolička crkva samo jedna od mnogih kršćanskih denominacija, može proizići samo otpadništvo od Kristove Crkve. Kao uvod u molitvu o jedinstvu možemo uzeti 15. poglavlje Ivanovog evanđelja: ,,Ja sam pravi trs, a moj je Otac vinogradar. Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Jer mladica ne može donijeti rod sama od sebe, otkinuta od trsa” (Iv 15, 1,4). Nažalost danas smo svjedoci mnogih otpadništava od Trsa, a koje je prouzrokovano upravo promoviranjem krivo shvaćenog ekumenizma. Kolumbijac Marino Restrepo u svojoj knjizi Katolici, probudite se svjedoči o stotinama katolika u Južnoj Americi, pripadnika ekumenskih zajednica, koji su prihvatili ,,evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od kojih su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu. Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi”. U Europi je još gore, uzmimo samo primjer Austrije gdje su 338 katoličkih svećenika potpisali deklaraciju o neposluhu Crkvi, jer su uvjereni da Katolička crkva treba zarediti žene za svećenice i da svećenici trebaju dozvoliti pričest svakom kršćaninu, bez obzira iz koje sljedbe dolazio. Takvo shvaćanje ekumenizma, u kojem se traži kompromis Katoličke crkve po pitanjima vjere s protestantskim sljedbama, kako bi postali ‘jedno’, jest ekumenski put – do hereze.

Ja isto govorim da je crkva jedna kao što je i Krist jedan te da krštenjem svi postajemo ta Crkva.
Želim samo reći da ne postoje tamo neki pravoslavci koji su napola crkva.
Znači ili su oni dio te jedne crkve ili nisu ništa.

Prihvačaš li činjenicu da su se oni odcijepili od trsa?

Jedan od najtragičnijih momenata za jedinstvo Crkve zasigurno predstavlja raskol između Zapada i Istoka, današnjih entiteta Katoličke i Pravoslavne crkve, stanja formalno nastalog, kako se uzima, uzajamnim činima ekskomunikacije iz 1054. god. Unatoč nekim značajnijim pokušajima (ponajprije tzv. ,,sabora jedinstva” – II. lionskog iz 1274. i Firentinskog (1439. – 1445.), ova podjela ostaje nezacjeljenom sve do danas. U dosadašnjem ekumenskom dijalogu značajnih pomaka na doktrinarnom planu zasad nema i pozicije ostaju nepromijenjene: obje strane predbacuju drugoj raskolnički čin i zapreke za uspostavom punog jedinstva ostaju neriješene. Kroz povijest su se, nažalost, u prvi plan kao uzrok razjedinjenja (u većoj mjeri podsvjesno) isticali politički, društveni, kulturni i običajni razlozi. Zato je zadaća ekumenskog dijaloga bolje međusobno upoznavanje, spoznaja zajedničkih vrijednosti, te uklanjanje svih neteoloških zapreka i nadilaženje povijesnih napetosti proizašlih iz krivice ljudskog faktora. Istovremeno, nameće se nužnost ozbiljnog razmatranja svih doktrinarnih razlika, radi postizanja jedinstva unutar potpunog suglasja o sadržajima objave – definiranim vjerskim istinama.

Katolička crkva na svojoj učiteljskoj razini i teološka znanost uvijek su prihvaćale pluralnost istočnih liturgijskih i vjerskih tradicija, te se one danas na jednoj ozbiljnoj teološkoj razini ne mogu smatrati zaprekom za jedinstvo. Ta svijest nije uvijek dopirala do one pučke razine, uvjetovane nečasnim postupcima s obje strane, na kojoj je stvorena jedna kulturna barijera. Takav stav zasigurno ne može biti predmet rasprave, nego zahtijeva evanđeosko obraćenje koje će takve razlike prihvatiti kao legitimne. Prave zapreke nalaze se na teološkoj razini, i tiče se spora oko vrijednosti nekoliko objavljenih istina. Prva i najznačajnija je nauk o papinom primatu i nezabludivosti. Dok katolička vjera punu učiteljsku i pastirsku vlast rimskog biskupa, te njegovu nezabludivost u proglašenju konačnih istina vjere, smatra objavljenom istinom, dotle pravoslavni uvažavaju samo simboličnu, počasnu vrijednost papinske službe – kao prvog među jednakima, te katolički nauk odbacuju. Druga se sporna pitanja tiču nauka o čistilištu, čuvenog ‘filioque’ (umetka u Nicejsko-carigradsko vjerovanje), te dogmi o Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju, gdje situacija u pravoslavlju (ponajprije zbog deficita univerzalnog učiteljstva) nije do kraja jasna – dok se poveći dio teologa odlučno protivi katoličkim definicijama kao naspojivim s pravoslavljem, drugi imaju pozitivnije mišljenje, sve do (uglavnom manjinskog) stava da se radi samo o razlikama u načinu govora.

Dok se nadamo da će baština zajedničke povijesti i predaje omogućiti takav konsenzus, s naše katoličke strane jasno je da potpunog ujedinjenja ne može biti bez prihvaćanja prethodno navedenih objavljenih vjerski istina, odnosno dogmi. Bez toga, pravoslavna strana nalazi se u stanju krivovjerja i raskola, potencijalno opasnog za osobno spasenje svakog vjernika koji u tom stanju svjesno ustraje. Isti je stav i pravoslavnih naspram katoličkoj poziciji – svi nespojivi elementi jesu po njima također krivi nauci te bi po tome Katolička crkva zapala u krivovjerje i raskol. Stoga, jedini uvjet ujedinjenja, sveukupno gledajući, može biti samo odricanje od pogrešnih nauka i sjedinjenje sa stranom od koje se doktrinarno zastranilo i odcijepilo. Argumenti o spornim pitanjima mogu se na našoj stranici drugdje pronaći, i tu problematiku ovdje ćemo ostaviti po strani. Uvjerenja smo da je katolička vjera potpuno istinita i objektivna, utemeljena na Božjoj objavi, i da ima u prilog sve argumente na temelju kojih svatko otvoren istini može nju kao takvu i spoznati. U ovom tekstu analizirat ćemo s formalno-logičke strane katoličke i pravoslavne kriterije o autoritetu na temelju kojeg se donose zaključci da se druga strana odcijepila, i da je baš ta određena strana u pravu. Na temelju toga doći ćemo do odgovora na pitanje, ne ima li, nego koja strana uopće može imati valjano utemeljenje da o pitanju raskola određuje.

Za Katoličku crkvu, konačna instanca koja određuje ispravnost nauka jest crkveno Učiteljstvo – biskupi u zajedništvu s papom, ili papa kao apostolski prvak osobno. Ona određuje koji je ispravan nauk, i koja strana ga se drži, a koja od njega odstupa; tko je u zajedništvu s Crkvom, a tko je upao u raskol ili šizmu. Niže instance – lokalne sinode, pa čak i opći sabori koji bi se okupili bez papinog odobrenja i potvrde (a kakvih je u povijesti bilo), nemaju tu vlast i ukoliko se protive volji vrhovnog Učiteljstva, njihove su odluke ništavne.

S druge strane, pravoslavne crkve drže se sljedećeg načela: vrhovni učiteljski i upravni autoritet jest opći sabor na kojem su (ne nužno faktično, dovoljna je samo moralna zastupljenost) okupljeni svi biskupi. Taj opći sabor odlučuje o pitanju ispravnosti vjere ili zajedništva s Crkvom, i njihove odluke odnose se na sve niže instance. Svaka lokalna crkva (uključujući i rimsku, te papu kao rimskog biskupa) pritom ima jednaka prava i dužna je prihvatiti koncilske odredbe. Svi drugi sabori, koji nemaju potrebnu univerzalnu zastupljenost, samo su lokalnog karaktera i njihove odluke nemaju opću vrijednosti.

I upravo tu dolazimo do ključne točke u analizi konkretnog problema. Postavlja se pitanje: na kojim osnovama ove dvije strane donose prosudbe o tome tko je u spornom incidentu otpao od vjere i isključio se iz Crkve, a tko je u njoj ostao, tj. zadržao isti crkveni identitet? Odgovor Katoličke crkve je sljedeći: kardinal Humbert je kao papin izaslanik izvršio čin iza kojeg stoji papinska vlast1, kojoj je podložna čitava Crkva, te ova odluka nedvojbeno nadjačava i poništava protivni čin carigradskog patrijarha Cerularija. Osim toga, papinska služba je i jamac ispravnosti vjerskog nauka, od kojeg se pravoslavna strana udaljila. Stoga, današnji entitet Katoličke crkve je onaj koji zadržava bit Kristove Crkve, dok su pravoslavne crkve u raskolu i krivovjerju. Neovisno o materijalnoj vrijednosti ovog načela – neovisno o tome priznavao netko papin primat ili ne, ova teza je potpuno logički koherentna. Papa kao nasljednik sv. Petra posjeduje vrhovni autoritet, i njemu pripada konačna odluka o ispravnosti vjere i pripadnosti Crkvi. Odluka pravoslavne strane ima niži stupanj autoriteta, i podložna je papinom – te stoga u slučaju konflikta gubi ikakvu vrijednost. Pitanje je riješeno na formalno valjani način.

Međutim, kod pravoslavne stane, situacija je drukčija. Tu se polazi od teze da rimski patrijarh (odnosno njegov izaslanik) kao i carigradski, imaju iste ovlasti. Kao što rekosmo u početku, ne želimo ulaziti u ocjenu materijalne ispravnosti tvrdnji, već samo formalne, i ulazimo s pretpostavkom da je ova teza ispravna. U tom slučaju, što se dogodilo? Obje strane, koje imaju jednake ovlasti, izrekle su međusobne osude. Gdje je konačan kriterij koja je u pravu? Nema ga! Pravoslavni argument da se zapadna Crkva otcijepila, jednako je vrijedan (prihvativši početnu tezu) kao i katolički da se otcijepio Istok. Odnosno, nevaljan, i nemoguće je na formalnim temeljima donijeti ikakvu konačnu ocjenu. Isti bi slučaj bio da se, hipotetski govoreći, danas javi spor između dvije polovice u Pravoslavnoj crkvi. Da ustane podjednaki broj patrijaršija jedni protiv drugih (npr. carigradska, grčka, bugarska, rumunjska crkva protiv ruske, srpske i ostalih) u nekom važnom doktrinarnom pitanju, a da nije moguće sazvati opći sabor – nitko ne bi mogao donijeti konačnu odluku koja strana je u pravu. Ostaje samo materijalna razina, gdje je svakako moguće iznositi argumente, ali oni nemaju konačnu vrijednost bez formalne potvrde mjerodavnog crkvenog autoriteta. Stoga – Pravoslavna crkva ne može uopće dati odgovor na ovo pitanje. A budući da je praktično nemoguće da jedno tako vitalno pitanje ostaje nerazrješenim gotovo jedno tisućljeće, to znači da se njihov stav odbacivanja papinog primata u praksi definitivno potvrđuje kao pogrešan. Nemoguće je da bi Crkva ostala cijelo vrijemo u tako velikom kolapsu koji bitno narušuje njezin identitet. Tvrditi protivno značilo bi odbacivati trajnu pomoć Duha Svetoga koji jamči da će voditi Crkvu u svu istinu i čuvati njezino jedinstvo nepovrjeđenim. Katolička načela autoriteta su se potvrdila u praksi sve do dana današnjeg, i tako očuvala svoju istinitost. Pravoslavna su kolabirala pred skoro čitavo tisućljeće, bez ikakve mogućnosti oporavka (osim prihvaćanja od Boga objavljenog, katoličkog nauka), i potvrdila svoju pogrešnost.

Umjesto zaključka: ponekad nije potrebno raspravljati jesu li pojedina vjerovanja utemeljena na Božjoj objavi. Dovoljno je pogledati jesu li funkcionalna u stvarnosti.