www.tebe-trazim.com

Svatko treba, i svatko traži utjehu. Da bi dobio utjehu,tj. da bi bio utješen treba učiniti kako mu se govori

SVIJET ima svoju 'logiku': moraš biti najbolji,najljepši,najbolji auto,naj odjeću posao,trebaš biti BROJ JEDAN.Tada ćeš imati svu slavu i sreću ovoga svijeta,'svi te cijene'.

Da li su spojiva ta dva načina razmišljanja i života? Tu ne mislim samo na muško-ženske odnose, nego na sve međuljudske odnose. Živjeti na kršćanski način je već dovoljno teško i zahtjevno (gledajući iz perspektive svijeta i vjerničke?), ali kako spojiti ta dva toliko različita svijeta? Da li je to uopće moguće?
Postoji npr. cura/žena ili dečko/muškarac koji žele živjeti u čistoći, obvezati se na takvu vrstu hodanja koji će nakon tog nekog upoznavanja/zaljubljivanja možda dovesti do braka, a sa druge strane imaš curu/ženu ili dečka/muškarca kojega to nije briga odnosno niti ne zna što je to ili da li je to uopće moguće.

To se meni čini zaista nespojivo. A što onda napraviti? Družiti se samo sa onima koji su istih svjetonazora? Ali što to nije malo isključivo?

Ok, Otac ima plan, uvijek ga ima. Mora se Njemu vjerovati i točka jel tako?
Da li moramo onda do iznemoglosti objašnjavati onima koji nisu u vjeri zašto se ponašamo kako se ponašamo? Zašto nešto mislimo ili ne mislimo?

Onda u životu imaš prijatelje koji su vjernici, vjernici samo na papiru, nevjernici... što sa njima?
Da li je moguće zaista biti prijatelj sa onima koji ne dijele tvoje svjetonazore?
Mislim da je moguće, ali do jedne granice. Uvijek mora postojati osnovno poštovanje prema čovjeku kao takvom bio on vjernik ili nevjernik.

Nekako mi se ne sviđa ova isključivost, ali jednostavno u nekim slučajevima ona mora postojati i biti takva.
Uvijek i iznova mi dolazi na pamet ona „Vjera bez razuma nije moguća, ali niti razum bez vjere“ (da parafraziram jer nije baš tako rečeno).
Ne sviđaju mi se vjernici „fanatici“ koji ne shvaćaju da postoji svijet izvan tih vjerničkih okvira, ali opet niti ne volim ljude koji nisu u vjeri koji odbijaju sve ono što nije „njihovo“.

U svakodnevnom životu susrećem svakakve ljude, imam prijatelje koji su „uglavnom“ vjernici. Kažem, uglavnom jer nije da baš baš slijede sve Božje zapovijedi, ali opet žive život kako najbolje znaju i umiju. Pomažu, zovu, pitaju...
Razmišljam da li poznam nekoga tko je nevjernik?
Evo imam jednog poznanika/prijatelja od kojih 60-tak godina koji bi mi bio sigurno u svakom trenutku bio spreman pomoći. On nije vjernik, ali i u njemu vidim Isusa.

Isus pomaže, voli, govori kroz sve ljude. Dakle, treba samo otvoriti uši i oči svoga srca i tada ćemo Ga prepoznati.
Jedna mudra žena mi je više puta rekla:“Tuđe poštujem, ali svoje nedam!“

Što vi mislite?

sad ne stignem sve čitati jer mi je mama za vratom...ali...udala sam se iz ljubavi...brak mi je svetinja...nikad ni u snu nisam mislila da ću nakon samo 3 godine braka biti rastavljena s malenim djetetom...mislila sam da nema toga što dvije normalne osobe ne mogu prebroditi...e pa, ovo što se meni dogodilo je toliko teško da nema svećenika koji mi nije predložio rastavu, bijeg od njega i u konačnici poništenje braka....meni je osobno crkveni sudac rekao- naći ćeš nekga ko te zaslužuje iako ti se sada čini da nije tako...

ćelim reći, da sam ja, iako rastavljena i gadno prevarena ostala na neki način uz svoga muža i na preporuke svih nisam okrenula novu stranicu u životu...nego novu želim okrenuti samo s njim....želim da se on spasi....jer je moj muž i tata našem djetetu...

ali jednako tako, ni crkva ni niko mi ne bi sudio da sam otišla jer je to bila jedna od opcija da se brže spasim....sebe i dijete....možda na ovaj način koji sam ja izabrala zbunjujem i dijete ali drukčije ne mogu...

svećenik mi je rekao da naš brak Bog nije blagoslovio jer je on ušao u brak s ogromnim lažima....i da ja to ne moram trpiti...
a sad, na svakome od nas je koliko se želi žrtvovati....ovdje Ita zna koliko sam puta bila na rubu odustajanja, ali idem dalje...protiv svih...samo mali broj ljudi me podržava...neznatan broj...ali taj malecki broj ljudi, daje mi snagu da sve izdržim...
ako izdržim do kraja, svi ćete znati....i ako ne izdržim...ali htjela sam reći da niti ne osuđujem one koji nisu uspjeli....i koji možda nisu krivi što je neki bračni drug otišao od njih...i ako uz hrpu pokušaja nisu uspjeli, a nađu nekoga jednom, mogu pokušati poništiti brak...i naći sreću s novom osobom...

mi niko zapravo ne znamo nečije razloge rastava... za ovo što se meni dogodilo, ja nikad nisam čula ni u filmu za tako nešto....toliko je nestvarno da takav film ne bi ni gledala jer bi rekla ma daaajte, u ovo ne bi ni dijete povjerovalo...

ova grozna godina ipo pomogla je i meni da upoznam sebe, razmislim o sebi...nisam otkrila samo mane moga muža (koje su mi i danas uglavnom misterij) nego i svoje, kojih sam puno svjesnija...ja u ovom trenutku spašavam i sebe...

Pozzzzzz...
za sebe uvijek tvrdim da sam " uglavnom vjernik"...
znači da.... da sam svjestan toga da sam običan čovjek sa svim svojim manama i ponekom vrlinom... ponekad se i ja ponašam mimo zakona crkve.... opsujem, naljutim se, reagiram naglo i neprimjereno.... ali, jedne se stvari uglavnom držim... nastojim biti dobar, ili bar bolji...
tako da danas sutra mogu samog sebe utješiti da sam bar pokušao.... ne moramo biti svi sveci,ali i dobra volja se valjda računa ....
LP svima....