www.tebe-trazim.com

Vezano uz vjeru - ti nis ne kuzis, a sumnjam da ces ikad ista i skuzit. Takvi prizemni likovi poput tebe, idalan su plijen za one podzemne. Necu bit licemjer pa ti na kraju mog prvog i posljednjeg "razgovora" s tobom reci nesto tipa: bog te blagoslovio, al ti u svakom slucaju zelim srecu. Trebat ce ti takvom slijepom kakav jesi.

Ne mislim da treba imati tajne, naravno, i uvjerena sam da ni Kresimir to ne misli. Sa svakom se novom tajnom sve vise udaljavas od supruznika, kao i od Boga. A sto si blize Bogu, to cisce vidis stvari, i daleko bolje sve u zivotu funkcionira, pa tako i brak. Sto sam blize Bogu, to sam vise "ja", iskrenija i potpunija osoba... a sve mi to samo Bog cini... i savrseno mi je jasno da bez njega ni jedan kprak ne mogu napraviti u pravom smjeru. A s Bogom mogu sve.

E, to se zove razgovor. Opali napad iz svih plotuna, ali od same teme bježi kao vrag od tamjana.
Jer sugovornik je "glup, slijep, mutav...", "nije mi ni do koljena", "niti može shvaćati ni što naučiti".
I onda se pitaš, ako si se ikada pitao, u čemu je razlika "razgovarati" i "propovijedati". - U stilu poštivanja i uvažavanja druge osobe.
Toliko si se zanio da čak ime bog pišeš malim slovom.

Kefa, što se tiče tvoga odgovora, to mi zvuči logično za tvoj dio. Ali Krešimir očigledno suprotno zastupa ("postoji mnogo toga što muž treba ispovjediti, bez da tome priča ili analizira sa svojom ženom. Isto tako i žena"). Tako on.

Zašto bi mu to itko zamjerio?! Pa zar to nije srž braka kao sakramenta? Naravno, pri tom ne mislim da supružnici mogu biti jedno drugome ispovjednici u smislu sakramenta ispovijedi i onoga što taj sakrament pruža - odrješenje grijeha, niti dovodim u pitanje to da bi vjerniku, katoliku Bog trebao biti na prvom mjestu. Ali, zar supružnici ne bi trebali težiti tome da budu potpuno otvoreni i iskreni jedno prema drugome?! (A možda ja samo previše idealiziram brak )

Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”. http://www.bitno.net/obitelj/sto-je-tocno-brak-u-ocima-katolicke-crkve/

Tema nije why i njegov odnos prema ispovijedi već sakrament pomirenja i brak. Suvišno je trošit riječi na odnos why-a prema ispovijedi jer čovjek nije vjernik, svaki je njegov post nastojanje da banalizira i racionalizira vjeru, pa prema tome, oprosti ako me ne šokira činjenica da mu ispovijed ne predstavlja ništa. Nego me više iznenađuje to što onima koji se smatraju katolicima sasvim normalno imati tajne u braku. To ne znači da mislim kako bi supružnici jedno drugome trebali svaku svoju misao ispovijedati, a još manje da se slažem s njegovim stavom, uostalom pročitaj moj post prije nego se zapitaš što ja brijem.


Takva srž braka po kojoj će "dvoje njih bit jedno tijelo", to je citat iz Biblije, ne sa bitnog neta.

Nije sporno da why ide za tim da diskreditira Sv. ispovijed. Ali, opet ponavljam, nije meni do whyevih stavova, nego me zanima gorespomenuti naslov teme - ako pričamo o braku dvoje katolika, koji redovito primaju sakramente onda bi se intima u smislu međusobnog povjerenje među njima trebala podrazumijevati, a ne reći: to postoji u manjoj ili većoj mjeri i to je do ljudi...
Dakle, gdje je granica tajni među supružnicima (katolicima), eto mene to zanima.

Nisam ni sumnjao da si provokator, no nisam mislio da si i drzak i bezobrazan.
Moraš shvatiti da je ovo katolički forum, ne solo scriptura!
I da svatko ima odnos s Bogom točno onakav kakvoga je izgradio. Bila to žena ili muž.
Ne tajim ništa pred ženom, no nisam kvalificiran ni ovlašten moderirati ničiji odnos s Bogom kako to po ovlastima može ispovjednik!
Niti je žena ovlaštena i kvalificirana.

Da ne duljim, ne želim polemizirati s ljudima koji nisu moje vjere.
Budu ti samo ono što želiš, Dragi Bog nek ti bude milostiv.
Mene i moju vjeru ostavi na miru!

Zbogom!

Granica je tamo gdje su je supružnici izgradili.
Nismo isti, nemamo isti odgoj, formaciju, obrazovanje, intelekt ni osjećaje.
Ne doživljavamo ništa jednako kao neka druga osoba.
Svatko je osoba za sebe, a opet u braku je svatko osoba za druge (muža/ženu i djecu)!

I kako da me žena razumije ili ja nju u svakoj nijansi nečega za što ona smatra da je grijeh, a ja ne, ili obratno?
Pa nemamo ista srca i duše!
Veličina ljubavi je neupitna no na jedne načine vole majke, a na drugačije očevi...
To nije upitno, zar ne?

A zašto je onda upitno bilo kakvo drugačije razmišljanje u vezi grijeha...?

Znam na što si mislio, svećenika kao posrednika ali svejdno ne razumiješ. Nije dotični muž stanje svoje duše izgovarao posredniku, to može i ženi, dapače još i bolje kad s ženom o tome razgovara, dotični muž je svoj grijeh izgovarao posredniku (koji mu jedini može dati odriješenje za taj grijeh, ne može mu žena dati ma koliko god ga razumije ili voli). Razumiješ?

A tko je to rekao da je sasvim normalno imati tajne u braku, niti je to rekao Krešimir niti bilo tko drugi, iz čega to zaključuješ? Nije tajna u braku reći svoj grijeh "posredniku" i tražiti (dobiti) odriješenje, a da nisi rekao ženi, svatko ima svoj osoban odnos s Bogom, to je samo između tebe i Boga, nema tu žene. Tu si samo ti i Bog, na smrti si isto tako sam ti s Bogom, nije žena s tobom.

Nisam u braku, ali još prije 10ak godina sam cula misljenje jednog svećenika, zapravo uputu kako postupiti ako se ikad u životu dogodi takva situacija..... Riječ je bila o preljubu i on je rekao da je puno bolje taj grijeh nikad ne priznati mužu ili ženi (osobito ako postoji šansa da bračni drug to nikad ne sazna). Rekao je da je to između Boga i grešnika i nema potrebe doživotno raniti bračnog druga. Neka se čovjek pokaje, ispovijedi, okajava svoj grijeh cijelog života boljim ponašanjem prema bračnom drugu, ali da zaista nema potrebe to ići priznavati bračnom drugu (ukoliko bračni drug to ne može saznati).
Kako sam bila jako iznenađena takvim razgovorom, kasnije sam kroz život pitala baš za taj slučaj skoro svakog svećenika s kojim sam se sprijateljila....Svi su rekli isto: nemojte to govoriti bračnom drugu ako postoji velika šansa da on to nikad neće saznati. Nepotrebno ćete ga raniti doživotno.
Vrlo brzo sam nekako i ja prihvatila taj stav....Često čujem da neki iz moje okoline žele priznati svoje preljube ili slične grijehe..... Uvijek u toj situaciji ponovim ono što sam čula od tih svećenika. Nemojte to činiti....pokajte se, ispovijedite, okajavajte taj grijeh svojim milijun puta boljim ponašanjem, nemojte to nikad više ponoviti, ali - nemojte ni reći to svom bračnom drugu....
Zaista ne znam kakvo bi dobro moglo proizaći ako bračni partner nikako ne sumnja u prevaru, a ako se ona ipak dogodila, i onda preljubnik to ide priznavati....

Bilo mi je to jako čudno u početku kad sam čula, ali sad mi se to čini najboljim rješenjem u tako teškoj situaciji.

Ovo je sigurno krajnji slučaj kad se nešto ne podijeli s bračnim drugom, ali mislim da je u ovom slučaju itekako opravdano.
I ne bih to nazivala laži, iako se prešućuje nešto iznimno bolno i veliko, što je sigurno silno ranilo brak; ali ranilo bi ga (ili uništilo) još puno više da se reklo svom bračnom drugu koji ništa nije slutio.