www.tebe-trazim.com

Dakle.
Ne znam kako drugačije da objasnim na što ciljam pod ovim naslovom nego na vlastitom primjeru.
Ima neki tip.

Tip koji je – ultra dosadan.

Ne kažem da je svima ultra dosadan, ali meni svakako je.
Dosadan je iz više razloga koji sad nisu bitni,a osim što je dosadan je i tzv. bliskozborac.

Digresija.

Ko ne zna što je to bliskozborac – evo klipić da stvari budu jasnije.

https://www.youtube.com/watch?v=nWw15UgPubY

I za zlu sreću kad god se naročito umorna vraćam kući – sretnem tog tipa – koji ima silnu potrebu laprdat sat vremena.
Dva od deset puta – stat ću i ekšeli slušat te priče – a ostalih 8 puta – imam neodgodivog posla (idem u kino, na rođendan, perem kosu, boli me glava, idem na mars…) – iako jelte – ne idem nigdje – nego idem doma gledat Raymonda ili nešto slično.
Ono što je problem u ovoj cijeloj priči je taj što ja shvaćam da je to grijeh, ali to ne osjećam grijehom.
Savjest šuti.
Posljedica svega toga jeste - ta - što se nakon Ispovijedi ne mogu pokajati za to jer se ne osjećam krivom.
Shvaćam ja razumski svoju krivnju, ali ne osjećam grižnju savjesti.

U nekom drugom slučaju napravit ću sve što je u mojoj moći da učinim ispravnu stvar - a svejedno ću se osjećati krivom. I onda ne znam šta ispovjediti jer je sve – takoreći- odrađeno po propisima.

Zašto se to događa?
Zašto uvijek grijeh ne osjećamo grijehom i kako je to moguće?

Znam da postoji pojam poremećene savjesti – makar ne znam nešto puno o tome - niti kako do toga dolazi.
Jedna od najstrašnijih priča koju sam ikada čula je priča o Magdi Goebbels koja je otrovala svoju djecu – jer je smatrala da je ispravna stvar da njezina djeca ne žive u režimu kojeg je ona držala jedinim ispravnim i božanskim.
Zašto se događaju takve stvari?

Hahaha, zašto misliš da je to grijeh??
Pa o ćemu pričate, šta je ne meniju??

Mislim da čovjek ne treba olako preletjeti preko "unutarnjeg glasa" savjesti jer bi uprotivnom moglo doći do tvrdoće srca. Moraš taj glas "izbalansirati", da ti ne bude ni tužitelj ni branitelj, već najviši sudac (Bog).
Prema tom glasu treba biti oprezan jer će on proizvesti osjećaj da nešto učiniš ili nešto izbjegneš učiniti. Znači, ne biti previše sitnjičav ali ni popustljiv (liberalan).
Kao rezultat toga (slušanje savjesti) iz srca i slobodnom voljom (raspolaganja samim sobom) će kao rezultat proizaći grijeh ili potpuna sloboda od krivnje.

Pa znaš ono - „Ne reci lažna svjedoćanstva.“ , Bog
Imam listu unaprijed smišljenih lažnih izlika zašto ne mogu razgovarat.
Nema sumnje da je grijeh.




Pravo da ti kažem – baš i ne znam.
On priča – ja slušam, ili bolje rečeno, pravim se da slušam.
Često se spominju neki frižideri.
Brijem da radi u ledari. Jel postoji ta riječ? Uglavnom – u nekom skladištu gdje se nešto zamrzava.
Enivej, nebitno za temu.

Koliko je bilo ljudi koji su svašta nešto krivo zabrijavali i bili uvjereni da rade pravu stvar?
Tipa Che Guevara.
Bio je uvjeren da je oružana revolucija jedini ispravni put.

https://www.youtube.com/watch?v=-ekfej_kmHQ

Cijeli život podredio je toj ideji. I to vrlo požrtvovno.
Umro je s riječima – „Pucaj, kukavice, ubit ćeš samo čovjeka!“
Dakle – ubit ćeš mene – ja sam spreman podnijeti smrt, ali ideja ostaje...ideja živi.
Nema sumnje da je on do kraja i iskreno vjerovao da radi pravu stvar.
Tipa gro ljudi koji ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti vezano za predbračne odnose, žene koje koriste spirale i ne osjećaju da s tim nešto ne štima, muškarci koji varaju žene –i ne vide u tome nikakvo zlo, tipa Hitler i njegova cjelokupna ideologija.
Čitajući Mein Kampf – ja sam zaista stekla dojam da je on iskreno vjerovao da je taracanje Židova, Roma i invalida pravi put.
Vrlo zeznuta stvar.

Vezano za onu Magdu - nešto sam sfušala.
Magda Goebbels je potrovala svoju djecu jer je držala da je besmisleno da ta djeca žive u svijetu koji ne slijedi postavke vođe.

https://www.youtube.com/watch?v=9lyNgSPcJpM

Evo jedna lijepa, ali kakasta misao koju svi znamo.

„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.", I. Kant

Kako nastane taj kuršlus između moralnog zakona u meni i moralnog zakona Boga?
Pa čak ni ljudi u vjeri nisu bili toga pošteđeni.
Šta je sve Torquemada napravio, a sigurno mu je Biblija bila poznata.

Komica.

Sto se tice izvjesnog "gospodina", sto ljudi sto cudi...
Uglavnom moze se na tu sitaciju gledati kao na dobru priliku. Sve sto je izvan nas samih i nase volje, mozemo Bogu predavati kao zrtvu. Za sebe ali i za osobu koja je izvor te zrtve (dupla "korist"- sto je lako za reci, ali snagu treba traziti u Gospodinu).
Spreman izlaz ili bijeg (laz) iz neke situacije moze biti bijeg od kriza, koji je izvor snage (od Gospodina).
Ja sam dobio predivan savjet: "Blagosloviti osobu ali i njezina andela cuvara." Promatraj rezultate...


Svi mi tezimo (ili bi bar trebali teziti) tomu savrsenstvu -ravnotezi volje i osjecaja (koja je opet izvan nas samih- samo je u Bogu mir). Tesko je to odrediti ili reci. A jos teze je ulaziti u motive i uzroke.
Mozemo samo iscitavati iz primjera onih koji su to prosli, a onda to prilagoditi svomu shvacanju i iskustvu. Sve iznad je milost.
Kao sto pise padre Pio (interpretacija): Gospodin me uveo u prostoriju gdje sam vidio mnogo lijepih stvari, uzvisenih milosti, koje se ne mogu opisati a niti rjecima objasniti...i dalje objasnjava...kao kad bi kralj uzeo prosta seljaka uveo ga u prostoriju gdje je skupio dragocjenosti iz cijeloga svijeta, seljak moze samo gledati i diviti se, ali tesko moze objasniti sto je vidio i dozivio, pogotovo je tesko to prenijeti drugima, ako nije nicemu slicno ili priblizno usporedivo.

Ostalo su ekstremi, koji su ociti svima osim osobi koje se tice. Pisano je "Što gledaš trun u oku brata
svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?"
Ako bi nam savjest i otupila imamo brata da nas opomene. Samo je pitanje, dali cemo to prihvatit? Slobodna volja... Zato svo nase pouzdanje moramo traziti u Bogu- izan njega je nasa propast... (materija i ideologija).

Isus je bio dobar ali nije bio budala.
Ono sto bih ja napravio na tvom mjestu.
-Kulturno bi pozdravio i zaustavio se svaki puta ( ako doticni sgerira da mu je do razgovora )
-Poslusao bi sto mu je tema, o cemu zeli razgovarati ( nece te ubiti ako stanes 10-15 sekundi )
-Odlucio bi ako nema vremena, ako ne zelim to slusati, ako zurim... kulturno pozdraviti sa jednim " Oprosti moram ici, vidimo se neki drugi puta " ili jednostavno " Oprosti mi miram ići " naravno sa smjeskom na licu.

Nikakve lazne isprike niti nista, s ovim gore ti nisi napravila nista nemoralno niti gresno a bila si po " bontonu " i to ti je to.

Inace u svakoj situaciji koja te stavlja u nedoumicu... trazi prvo Mir srca, ako ti je srce mirno a odlucila si... onda je sve u redu... ako nije onda to nije odluka koja je dobra za tebe... i jos nakon toga zapitaj se sto bi Isus napravio na tvom mjestu sto bi On htio da tinapravis?
Tada nema grijeha, nema nemorala i nema nemira srca.

Ljudi koji brzo pričaju i previše pričaju, te hoće samo njih da se sluša, imaju mentalnih problema. To je jedan od znakova da trpe prevelik stres u životu.

Vezano uz tvoju konkretnu situaciju: je, lažni izgovori su grijeh, al zašto onda nema kajanja? možda zato jer ti se taj grijeh ne očituje u izvanjskom svijetu kao nešo loše, u smislu nekih negativnih, očitih posljedica... jer, na kraju krajeva ti si u toj situaciji i ljubazna pa i zastaneš, razmjeniš koju rečenicu s tim likom, onda ga fino uz smuljani izgovor pozdraviš i kissi -i kako da sad tvoja tj bilo čija svijest percipira tu situaciju nešto loše (ne tvrdim da je takva percepcija u redu nego da tako uglavnom funkcioniramo)...
s druge strane, šta bi bilo da smo u takvim situacijama iskreni, al ono skroz, pa kažeš: slušaj momak, stvarno mi se ne da pričat jer me ne zanimaju frižideri a i živcira me šta mi se unosiš u facu, za pet minuta mi počinje raymond, moram ić, stoj mi dobro ćao premda bi u tom slučaju bila iskrena ne bi ni to bilo dobro, tad bi osjećala grižnju savjesti (premda nisi lagala) jer si bila otresita, povrijedila osjećaje tog lika i štatigajaznam...
uglavnom, često se nađemo svi u takvim situacijama u kojima nam neko ide na živce, neda nam se komunicirat, najradije bi ga izbjegli... a kao trebali bi ljubiti jedni druge i to sve stoji, i lako je reć al brate nekad ne ide.. stvarno treba nać neku mjeru, dobro je u tom smislu kartuzijanac savjetovao, nekako ufino, bez muljanja pokušat skratit tu priču...
Ja se u zadnje vrijeme u takvim situacijama nastojim sjetit one od sv. Josemarie Escrive: "Ne reci ova me osoba gnjavi. Misli: ova me osoba posvećuje." i predat to Bogu kao malu (ili veliku ) žrtvu, ono, kao post..

E, sad općenito o temi, i mene često muči pitanje nesklada savijesti i grijeha... nadovezat ću se na ovo šta sam gore spomenila- uglavnom će ljudi kao grijeh lakše prihvatit ono ponašanje koje ima neke negativne posljedice bilo na nas same ili na našu okolinu, dakle kada se na neki način očituje izvana. U tom smislu, za većinu katolika nema sumnje da je ubojstvo grijeh, jerbo oduzeo si ljudski život - posljedica je očita. ali većina katolika primjerice spolne odnose prije braka ne smatra baš nekim teškim ili ikakvim grijehom jer nema negativnih posljedica (da ne bi bilo zabune, negativnih posljedica itekako ima al nisu tako očite), dapače, pronaći će stotinu razloga za: mi se volimo, dugo smo skupa, ne varamo jedno drugo, nikog ne mrzimo, ne vrijeđamo, to učvršćuje našu vezu, blablabla....
i onda još ako društvo, sredina određeno ponašanje koje je grijeh, ne drži takvim, već dapače, potiče, eto ti dodatnog argumenta da pomalo umrtvljuješ svoju savjest tako da nakon nekog vremena uopće ne doživljava takva ponašanja, ono, ravna crta, niente, nada.

Al mene zanima nešto drugo, vezano također uz pitanje nesklada savijesti i grijeha samo u obrnutom smjeru- podrazumijeva li uvijek grižnja savijesti ili nemir koji osjećamo da je neko naše ponašanje grijeh?... može li nam uvijek taj naš unutarnji glas bit mjerilo.. umrtvljena savjest jest gadna stvar, al s druge strane i osjetljiva, skrupulozna savjest bome isto tako...

Ovo u vezi spolnosti... to su izlike jer je ljudima lakse znas, lakse je reci ja ne radim nikome stetu nego se suzdrzavati od odnosa...
Vecina njih jako dobro zna u sto se upusta i kakve su posljedice ali to su ti one recenice " nisam svetac " nisam savrsen "
Ja takvima kazem da su sveci razmisljali " nisam svetac " ne bi postojao niti jedan svetac... " nisam savrsen " Zar mislis da se Isus sali kada je govorio na gori?
Isus kaze " budite savrseni kao sto je savrsen Otac Moj Nebeski..." Znaci da se moze, jako tesko ali moguce je ili je Isus lazac?!
Nakon toga samo dobijem " jeste u pravu si "

Zato imaš svijest i razum koja ti upucuje sto je stvarno grijeh a sto je zamka... ako ne to onda imas molitvu kada nisi siguran...
Franjo Saleski kaze " po mirnoci srca svoga se ravnajte " Dakle ako imas mir u srcu to je ejdini ispravni put ako ne onda to nije odluka, put... za tebe... isto pisao sma vec ovdje... stavljati se u svakoj situaciji kako bi Krist reagrao u tvojoj situaciji po tome se ravnas...
Dalje, moze ti i zli ubacivati misli da je to i to grijeh... i onda te polako ali sigurno odvlaci u vjerski fanatizam koji vodi k rastrojenosti psihe i onda si biljka.

I meni je taj grijeh čest - nemam snage ni živaca za neke ljude u svom životu koji bi pričali doslovno do jutra da ne izmislim također 10 lažnih isprika zašto moram ići....
Godinama imam taj problem, ali sad mi je valjda savjest toliko otupila da više to ni ne smatram skoro nikakvih grijehom.... Kad sam i sama jaaako umorna i nikakva (kad se i sama valjam u blatu svog grijeha)...ja zaista u zadnje vrijeme izbjegnem takve dosta isprazne i dosadne razgovore.....I uvijek jedno te isto. Kad znam da ti ljudi imaju i drugih prijatelja i poznanika, tad ne osjetim više veliku grižnju savjesti ako pobjegnem od njih. Osjetim još uvijek neku grižnju savjesti kod onih za koje znam da nemaju skoro nikoga i da sam jedna od rijetkih s kojom mogu porazgovarati.
No kažem, da ne napravim granicu, ti razgovori bi trajali 24 sata na dan.....

Trenutno sam u puno većim grijesima od toga , tako da mi se to sad čini jako malim i neznatnim grijehom... Znam da su te osobe dobro, da imaju što jesti i krov nad glavom, da nisu najusamljenije i najnapuštenije na svijetu, i da im neće štetiti što ne mogu razgovarati s njima.

Negdje sam pročitala da ne smijemo pustiti da nam misli odlutaju kad slušamo dosadne sugovornike, da nas to umara još puno više nego kad se koncentriramo na to što govore (ma koliko dosadno i besmisleno nam se činilo)..pa se onda trudim ipak koncentrirano saslušati što mi govore...ali i u što kraćem roku prekinuti isprazne razgovore...i zaista smisliti neku ispriku i pobjeći.