www.tebe-trazim.com

Možda bih htjela ovim pitanjem pronaći među vama slična iskustva,ali evo zanima me jeste li razmišljali o sebi,kakvi ste bili "prije" a kakvi poslije suočavanja sa sobom,i predanja Bogu do kraja?
Ja sebe ne mogu prepoznati,i kada odvrtim film unatrag prije nekoliko godina,ne mogu vjerovati da sam uopće mogla živjeti tako.Ne kažem da sam bila bez vjere,al' tek sada vidim kakva je bila ta moja vjera i kakav sam prazan život imala.
Sada samo mogu zahvaljivati Bogu što me spasio,mislim da je tu ipak najviše On učinio jer ja sama po sebi baš ništa nisam mogla.Zašto je to učinio,to još ne znam,to otkrivam polako iz dana u dan.
Sada uživam u miru,u ljubavi,u spokoju i radosti u onim malim sitnicama koje me okružuju,i koje mi je On dao da vidim da bi me obradovao,da bi mi dao osmjeh na lice.
Mali primjer,u nedjelju na misi,dok smo pjevali "Milost" i koračali polako prema oltaru u susret Njemu,okrenula sam se i pogledala ženu do sebe koja je nosila u naručju malu djevojčicu staru možda oko 6 mj. u malom šarenom bodiju na leptiriće.Kako je ta žena to djetešce grlila i ljubila,a ono se svojim ručicama čvrsto držalo.Podsjetila me ta slika na našu Gospu,koja je isto tako držala Isusa i grlila ga i ljubila.Oči su mi se ispunile suzama od osjećaja ljubavi,zahvalnosti,sreće.kako je velik naš Bog.
To su eto te sitnice kojim nas Bog daruje,samo ih trebamo vidjeti i osjetiti.Stvarno,shvatih koliko sam prije bila slijepa kod očiju,i kao što pjesma veli :Bijah slijep i progledah.

Evo,voljela bih čuti vaša razmišljanja,do kuda može voditi ta promjena u nama,koliko daleko...i ima li uopće kraja u tom rastu?

Bvb

Prvi sto me je asociralo kad sam vidjela naslov je takoder dio moje omiljene pjesme...Bijah slijep a sada vidim.....
Moje sljepilo je trajalo dugo dugo ..i nista nisam vidjela ispred sebe osim ovozemaljskih ispraznih ljepota i nacina življenja...i trebalo mi je veliko ponizenje koje me je probudilo...
Zahvalna sam Ocu na svakome ponizenju koje sam dozivjela jer sam danas tu di jesam...na ovome forumu...i sa bistrim pogledom naprijed...Pogledom prema NEBU...Vjecnom domu...
Vratila sam se svome Ocu koji me je strpljivo cekao i ublazio mi sve boli koje su sve te godine se samo mnozile i mnozile...Dao mi je da osjetim tu neopisivu cistu ljubav...poniznost..srecu...Nesto sto me vodi i vodit ce kroz život

SLAVA TEBI KRISTE BOZE, KRALJU SLAVE VJECITE

I ja se ponekad čudim koliko me je Bog promjenio, jednostavno Njegova Ljubav oborila me s nogu..

Sada mi je najvažniji On..Njegovo mišljenje,Njegova volja,npr. neka mi uzmu sve,sve što imam..samo mi Boga ne dirajte i ne odvlačite me od Njega... nitko i ništa mi nije važnije nego samo da uvijek ostanem s Njim... a prije sam bila daleko,daleko,daleko od Njega...a sad ovisna o Njemu.
Mislim da je kraj tome rastu samo kada budemo gore s NJim...

točno to bi bio opis onoga što se i meni dogodilo.
a da stvar bude još bolja, kada sam primila dar vjere, pjevala se upravo ta pjesma, Milost. i ja sam ju pjevala kao nikad do tad, i baš tada doživjela Krštenje u Duhu Svetom.
nikako da napišem svoje svjedočanstvo, jer imam osjećaj da ono još nije gotovo. ali svakim danom postajem sve više svjesna da neće niti biti gotovo, i zavalna sam Bogu što mi je udijelio tu milost, i što me svakim danom pomalo mijenja.
kakva sam bila prije? onakva kakva nikako ne želim biti sada, i apsolutno mi je nezamislivo vratiti se tome. nekad se ulovim u tome da žalim za tim, što sam bila takva, i dozvolila da se radi toga odvojim od Njega. a sada shvaćam da je tako moralo biti, jer da nisam okusila što znači živjeti bez Njega, ne bih znala koji je to blagoslov živjeti s Njim.
moje predanje Njemu nije "do kraja". osjećam da se tu može puno više od ovoga što ja radim sada. srećom, postupno, malo po malo, sve više sam Njegova, i ne mogu dočekati trenutak kada ću istinski i u potpunosti biti Njegova

Vjera me je promijela ono skroz na skroz. Sada većinu stvari vidim drugačije. Bog mi je obrisao naočale recimo tako . Nakon mog obraćenja stvari u obitelji i nisu baš bile naj naj. Bilo je sukoba, suza i svađa koji puta, ali to je sve normalno, sada vidim. Sve su to samo bili trudovi da bi se na kraju rodila Vjera u cijeloj mojoj obitelji. Moj muž se obratio nakon mene i puno ljudi oko mene više vjeruje, više nekako vide drugu stranu medalje tj. da život nije i ne mora biti samo ovaj nego da postoji nešto više i jače i bolje koje će doći kasnije
Slava i hvala mom Isusu što me čekao i čekao i na kraju i dočekao otvorenih Ruku!

Evo, ovo je moj prvi post na ovom forumu. Svoje svjedočanstvo još nisam spremna napisati, jer sve se dogodilo unatrag mjesec dana. Nakon godina pustinje u duši i zazivanja Djevice i Isusa da mi pomognu, Gospa me uzela za ruku i dovela svome Sinu. Mogu doslovno potpisati sve vaše postove, progledala sam, kao da mi je netko skinuo crnu vreću sa glave. Mir koji imam u duši je konačno ono što sam godinama tražila. Na misi sam zadnjih mjesec dana bila više nego zadnjih 15 god zajedno. Povratka na staro nema, jednostavno to znam, ovom pozivu ne možeš reći ne.
Znam da mi ovaj mir i spokoj nije dan od čovjeka i niti jedan čovjek mi ga ne može oduzeti.
U početku me je bilo strah/sram da će ljudi reći da sam potpuno poludila jer moje obraćenje se očitovalo na poprilično vidljiv način, no Dragi Bog da sigurnost i sada samo želim svjedočiti, ma želim vrištati od sreće i želim svima pokazati kako svatko može poći tim putem ako poželi. I najveća radost mi je to što su reakcije uglavnom pozitivne. Ljudi su usamljeni, zatvoreni, potišteni i željni mira i spokoja i nakon mojeg svjedočenja požele upoznati Isusa <3

Bog je zaista milostiv <3

Vjera tj Isus mi je dao smisao mome zivotu i vjeru da smrt nije kraj nego pocetak neceg novog.

A kako me je vjera promjenila tocno ne znam.Vjerujem da me jos polako mjenja.

A ono sto znam je da sam prestao psovati i neke druge grijehe raditi.
Ali sam daleko od toga da kazem da ne mogu vise i bolje.
Samo Bog zna koliko sam se promjenio i koliko jos moram i mogu.

Vjera je donijela puno promjena u mome životu Odrasla sam u katoličkoj obitelji, tako da mi vjera ni u odrastanju nije bila strana..Al' sad vidim veliku razliku...Nažalost, kao i većina vjeru sam u nekim godinama uzimala zdravo za gotovo. Smatrala sam da to jednostavno tako mora biti..Odlasci nedjeljom na sv Misu, molitva, post...sve je to bilo prisutno..al' nedostajalo je moje srce! Nisam shvaćala bit, sve je bilo više nekako tradicionalno...predodređeno!
Nije se dogodilo ništa veliko, spektakularno što je donijelo promjenu u moj vjerski život..gledajući ovako ljudskim očima! Taj proces je išao lagano..bilo uspona i padova..i još uvijek ih ima! I mislim da će to trajati cijeli život, da se izgrađujemo tokom cijelog života...da nema tog trenutka, kada bi mogli reći da je dosta, da smo postigli savršenstvo..
U moj život su dolazili novi ljudi, nalazila sam se u nekim situacijama...pa poslije i TT sve je to dio mozaika, koji se pomalo slagao i još uvijek slaže! Srce se mijenja, čisti...dobivam neke nove spoznaje, učim. Sada vidim, da u nekim godinama, kao da sam se sama krila od Boga...previše me ovaj svijet vezao svojim okovima. Znala bi zapasti u depresije, zatvarala se puno u samu sebe..zbog nekih teških situacija u obitelji, mislila sam da sam manje vrijedna nego drugi...eeeeh, koje zavaravanje, povrijeđivanje samog sebe! Napravila bi poneki korak naprijed, primakla se Isusu..i onda opet stagnacija, gubila sam se!
A danas....danas je puno drugačije a za to je zaslužan naš najveći Prijatelj!!! Nisu nestali problemi, al' ja sam postala drugačija..naučila sam se na drugačiji način s time nositi..predati svoj život, svoje probleme Isusu i puno je lakše. Sad zamjećujem puno sitnica koje unose radost u moj život, koje prije nisam zamjećivala!!
Hvala Isusu što je čuo moje molitve, molitve drugih za mene! Hvala Mu na svim blagoslovima koje mi je udjelio! Ljubav Božja sve mijenja..preobražava..Hvala Mu na svim poteškoćama, koje su me učile i očvrsnule..

Mogu reći, kao prije mene, sestre u Kristu...bila sam slijepa, a sada vidim!!!

I eto, neka to bude moj mali doprinos...za neke vedrije teme na forumu!

Htjela bih i ja ukratko napisati kako se moj život promjenio.
Moj život dobiva smisao tek sada , nakon pola stoljeća mog života, koji sam živjela mlako,
kao kršćanka išla na misu i sve što ide uz to ali tek u bolestii i patnji se Isusu približujemo, jer ga tada tražimo i molimo.Jer bez patnje i križa ne možemo iskusiti smisao života. Bolest nije nestala ali sam ja sretna što jačam u vjeri i tražim ,Isusa otvaram mu srce svoje i želim da moja obitelj živi za Isusa i želim sve ljude sa kojima dolazim u kontakt potaknuti na vjeru i smisao života.
Prije sam krivila Isusa za bolest a sad zahvaljujem za sve što mi je dao preko mog Roberta i za sve što će mi dati.
Hvala Isusu i dragoj majci Mariji za sve, neka vas dragi Bog sve čuva i Duh Sveti dotakne vaša srca.

Bog preko Katoličke Crkve u potpunosti je promijenio život mene i moje obitelji. Trebalo bi knjigu napisati, no kad budem star, sad sam mlad i neugodno mi je.
Trenutno sve imam zahvaljujuć Bogu, ali ne ono da sam skroman, zaista nisam skroman i imam sve zahvaljujuć Bogu. Šta god Isusa pitam to i dobijem jer Bog zna da sam mu vjeran prije, tokom, i nakon molitve sve do smrti. Bez Boga moj bi se život urušia jer su moja ramena i moj um slabi.
Trenutno mi dolazi druga bebica, materijalno nam ništa ne fali, svoj mir imamo, uživam u svemu i živim punim plućima.