www.tebe-trazim.com

Sumnja i vjera

(iz knjige: J. Ratzinger: Uvod u kršćanstvo)

Čovjek koji ozbiljno shvaća težinu teološkog pothvata u odnosu na ljude našeg vremena iskusit će i spoznati ne samo teškoću tumačenja nego i nezaštićenost svoga vlastitog vjerovanja, tjeskobnu moć nevjerovanja usred vlastite želje da vjeruje. Tako će onaj, tko danas iskreno pokušava da sebi i drugima položi račun o kršćanskoj vjeri morati biti spreman uvidjeti da on nipošto ne nosi tek takvu odjeću koju bi trebao samo promijeniti pa da uzmogne uspješno poučavati druge. Daleko više, morat će shvatiti da se njegova situacija ne razlikuje tako potpuno od situacije drugih, kao što je to možda ranije mislio. Postat će svjestan da su u objema skupinama nazočne iste snage, premda, dakako, katkada i na različite načine.

Panajprije vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću, koja mu u trenucima iskušenja nenadano ukazuje kako je krhka cjelina što mu se obično pričinjavala kao po sebi razumljiva. Ovo ćemo objasniti uz pomoć nekoliko primjera. Tereza iz Lisieuxa, ta ljubazna i prividno tako naivna svetica, svetica bez problema, uzrasla je religiozno potpuno zaštićena. Njezin je život od početka do kraja bio savršeno i do u tančine prožet vjerom Crkve, tako da je svijet nevidljivih stvari bio dio njezine svakidašnjice, još više, nevidljivi je svijet postao sama njezina svakidašnjica, gotovo opipljiv, nešto bez čega nije mogla biti. »Religija« je bila prirođena njezinu svakidašnjem životu, s time se ona ophodila kao što se ljudi ophode sa stvarima koje su im na dohvat ruke. Ali upravo nam je ta žena, prividno zaštićena neugroženom sigurnošću, ostavila iz posljednjih tjedana svog trpljenja priznanja, koja su njezine sestre, preplašene, ublažile, a koja tek danas dolaze na vidjelo kad raspolažemo doslovnim izdanjima njezine literarne ostavštine. Tako, na primjer: »Naviru mi misli najgorih materijalista.« Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi »u koži grešnika«? To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja – sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu moga uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled.

Paul Claudel u uvodnoj sceni svoje »Satenske cipelice« dočarao je tu situaciju vjernika u veličanstvenoj i uvjerljivoj viziji. Neki misionar Družbe Isusove, brat junaka Rodriga, mondenog čovjeka, pustolova koji luta između Boga i svijeta, prikazan je kao brodolomac. Brod su mu potopili morski razbojnici, a njega su privezali za jednu gredu broda koji je potonuo i tako on sada besciljno luta na komadu drva uzburkanim vodama oceana. Predstava počinje njegovim posljednjim monologom: »Gospodine, zahvaljujem ti se što si me tako okovao. Ponekad se je dešavalo da su mi tvoje zapovijedi postajale mučne, i moja se je volja iznevjerila ovome zakonu. Ali danas više ne mogu biti privezaniji za tebe nego što jesam, i kad pokušavam svoje udove jedan za drugim osloboditi, nijedan se ne može ni za pedalj udaljiti od tebe. Zaista sam pričvršćen na križ, ali križ na kojemu visim nije pričvršćen ni za što. Jednostavno luta morem.«

Pričvršćen na križ - a križ ni na što, viseći nad ponorom. Jedva da bi bilo moguće sugetivnije i točnije opisati situaciju vjernika danas. Čini se, kao da ga nad ništavilom drži još samo jedna greda, i kao da je moguće izračunati čas kad će se potopiti. S Bogom ga vezuje samo jedna istrgnuta greda, no ta veza je neizbježna, tako da on konačno i zna kako je to drvo jače od ništavila koje pod njim bjesni, no ništavila koje ipak predstavlja moć što ugrožava njegovu sadašnjost.

Slika u sebi sadrži, osim toga, još i jednu daljnju dimenziju, koja mi čak izgleda jedino važnom. Jer, ovaj isusovac-brodolomac nije sam, naprotiv, u njemu se na neki način odražava i sudbina njegova brata. U njemu je prisutan usud brata, brata koji se smatra nevjernikom i koji je okrenuo Bogu leđa, jer drži da njegov posao nije čekanje, vec »posjedovanje onoga što se moze doseći ..., kao da bi mogao biti negdje gdje nisi Ti«.

Ne trebamo ovdje zalaziti u splet Claudelove koncepcije, u to kako njegova misao vodilja govori o sraslosti prividno oprečnih sudbina, tako da na kraju Rodrigova sudbina dodiruje sudbinu njegova brata: osvajač svijeta završava kao rob na jednom brodu, rob koji mora biti sretan kad neka stara časna sestra zajedno sa zarđalim tavama i ostalim starudijama pokupi i njega, kao bezvrijednu stvar. Ostavimo sada sliku po strani a vratimo se našoj vlastitoj situaciji: Ako vjernik živi svoju vjeru uvijek i samo nad oceanom ništavila, iskušenja i upitnosti, ako je ocean nesigurnosti i neizvjesnosti jedino moguće mjesto njegova vjerovanja, onda je jasno da ni nevjernika ne smijemo uzeti nedijalektički, kao običnog bezvjerca. Vidjeli smo dosad da vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo, pa ćemo tako morati priznati i sraslost ljudskih sudbina, potvrdivši ujedno da ni onaj tko ne vjeruje ne predstavlja neku zatvorenu egzistenciju. On se može ponašati kao čisti pozitivist koga su odavno napustila nadnaravna iskušenja i sklonosti te sada živi još samo od onoga što je neposredno sigurno, no ipak ga nikada neće napustiti potajna neizvjesnost ima li pozitivizam zaista posljednju riječ. Kao što se događa vjerniku da ga guši slana voda sumnje kojom mu ocean neprekidno zapljuskuje usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zami­sao totaliteta svijeta, koju je naumio proglasiti kao potpunost. Nikada nije potpuno siguran u ono što vidi i što smatra cjelinom: naprotiv, stalno ga ugrožava pitanje ne predstavlja li i ne kazuje li možda ipak vjera zbilju. Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje, tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov, prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet. Jednom riječju, ne može se pobjeći iz dileme čovještva. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije Ii se možda ipak u vjeri istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti.

...i vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samima sobom i pred istinom svojega bića. Nitko ne može potpuno umaći sumnji, niti itko potpuno vjeri. Nekomu vjera postaje nazočna protiv sumnje, nekomu kroz sumnju i u obliku sumnje. Takva je u svojoj biti ljudska sudbina: da čovjek jedino u ovom trajnom su­parništvu između sumnje i vjere, između iskušenja i sigurnosti može naći konačno svoga bića. Možda bi upravo sumnja mogla postati mjestom komunikacije, jer ona priječi i jednog i drugog partnera da se zatvore u svoj vlastiti svijet. Sumnja obojicu priječi u tome da se potpuno zaokruže u sebi; ona vjernika upućuje na onoga koji sumnja a onoga koji sumnja na vjernika. Za prvoga sumnja znači njegovo udioništvo u sudbini nevjernika, a za drugoga način kojim mu se vjera, usprkos svemu, nameće kao izazov.

Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." "Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." "A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." "Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."(Mt 18,21-35)

wow, predivna priča
baš motivirajuća za današnji dan.
BTB, dunjice!

Tri Sokratova cjedila

Neki je čovjek došao jednog dana, sav uzbuđen, mudrom Sokratu.

- Slušaj, moram ti ispričati kako je tvoj prijatelj…

- Stani! – prekine ga filozof – Jesi li ono što mi kaniš reći procijedio kroz tri cjedila?

- Tri cjedila? – začudi se čovjek.

- Da, prijatelju moj, tri cjedila!

Prvo je cjedilo ISTINE. Jesi li provjerio je li ono što mi želiš ispričati istinito?

- Nisam, čuo sam da ljudi o tome govore…

- Pa dobro prijatelju, sigurno si onda to procijedio kroz drugo cjedilo – a to je cjedilo DOBROTE. Ima li što dobro u onome što mi želiš ispričati, makar i nije sigurno je li sve istinito?

- Ne – odgovori čovjek, oklijevajući – ne radi se ni o čemu dobromu. Baš naprotiv…

- Hm! – prekine ga mudrac – pokušajmo sada i s trećim cjedilom. Je li KORISNO to što mi želiš ispričati?

- Pa… nije baš!

- U redu – reče mudrac – ako ono što mi želiš ispričati nije ni istinito, ni dobro, ni korisno onda to lijepo zaboravi i ne brini se o tome kao što se ni ja ne brinem!

Lijek za dušu
Jedna je majka posvjedočila prekrasni događaj. "Prije nekoliko dana sam odvela djecu u restoran na ručak, a moj se šestogodišnji sinčić izborio za pravo da prije jela kaže molitvu. Nakon što smo pognuli glave, on je naglas rekao: 'Bog je dobar. Bog je velik. Hvala Ti za hranu i ja ću biti zahvalan još više ako nam mama naruči sladoled za desert. I sloboda i pravda neka bude svakome. Amen.' Čuli smo smijeh za okolnim stolovima, a jedna je starija gospođa komentirala ovako: 'Djeca danas ne znaju što je lijepa molitva. Tražiti od Boga sladoled... Svašta.' Kad je ovo čuo moj maleni sinčić, bojažljivo upita: 'Što sam pogriješio? Zar se sad Bog ljuti na mene?' I zaplaka. Nakon što sam ga umirila i primila u naručje i pokušala uvjeriti da je sve bilo savršeno i da Bog zasigurno nema razloga biti ljut, jedan je postariji gospodin pristupio našem stolu. Prignuo se i potiho obratio mome sinu: 'Ja znam da se tvoja molitva Bogu jako svidjela.' 'Zaista?!', iznenadio se dječak. 'Vjeruj mi,' i zatim, teatralno se okrenuvši prema postarijoj gospođi koja je sve započela, nastavio: 'Šteta što ona nikada nije zatražila sladoled od Gospodina. Ponekad je dobro pojesti malo sladoleda za dušu.' Naravno, ja sam djeci za desert naručila sladoled. Moj se sin za trenutak zamislio, a onda je učinio nešto što neću zaboraviti dok sam živa. Spustivši se sa stolca, ručicama je obuhvatio svoju staklenu čašu sa sladoledom i bez riječi krenuo prema stolu gdje je sjedila postarija gospođa. Ljubazno se nasmiješio i rekao: 'Ovo je za vas. Malo sladoleda liječi dušu, a moja je za sada u dobrome stanju.'"

preuzeto sa www.velecasnisudac.com

Ivona..hvala na ovome..predivno je

I mene se jako dojmila ova pričica..kratka, ali slatka

Darivanje

Ulicom je prolazila mama s djetetom.
Dječačić je u ruci držao kolač.
Došli su do prosjakinje pored koje je sjedio
prljavi dječak u prevelikoj odjeći.
Dječak s kolačem pogleda majku i ona je u njegovom pogledu
pročitala da onom drugom želi dati svoj kolač.
Kimnuvši glavom, dopustila mu je to.
Dječačić pruži kolač svom odrpanom vršnjaku
i nastavi cupkati za mamom.

Neki je prolaznik sve to promatrao,
pa je ženi dobacio:
„Sad ćete mu kupiti još veći kolač, zar ne?“
„Ne“, odgovori ona mirno.
„Zašto ne?“
„Zato što se onaj koji daruje odriče.“

OSTATI S ISUSOM ZAUVIJEK

Ovo je istinita priča jednog misionara. U božićnom vremenu 1994. godine dva mlada misionara držali su sat vjeronauka skupini dječaka i djevojčica koji su bili napušteni, zlostavljani i ostavljeni u jednom moskovskom sirotištu.


Većina djece nije nikada čula za Božić pa su ova dva misionara započela priču o Mariji, Josipu i njihovom dolasku u Betlehem gdje nije bilo mjesta za njih pa su tako morali ići u staju gdje je dijete Isus rođeno i položeno u jaslice. Tijekom priče djeca i službenici u sirotištu sjedili su zadivljeni. Neki su sjedili na rubu tronožaca pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Završivši priču, misionari su podijelili djeci po tri komada kartona da naprave od njih grube jaslice. Svatko je dobio mali žuti kvadratić izrezan iz rupca. U gradu nije bilo šarenih papira.

Slijedeći upute djeca su izrezala papir i pažljivo posložila trake koje su poslužile kao slama u jaslama. Maleni flanelni kvadratići izrezani iz istrošene spavaćice poslužili su kao djetetov pokrivač. Bebu lutkicu napravili su od pliša kojeg su dobili iz Amerike. Dok su djeca bila zaokupljena izrađivanjem jaslica dva misionara su šetala uokolo da vide treba li ikome pomoći. Ovdje nastavlja misionar:

"Sve je išlo uobičajenim tokom dok nisam došao do stola gdje je sjedio mali šestogodišnji Miša. Izgledalo je kao da je završio s radom. Kad sam se približio dječakovim jaslicama začudio sam se vidjevši u jaslicama ne jedno već dvoje djece. Brzo sam se obratio prevoditelju i zamolio ga da upita dječaka zašto je stavio u jasle dvije bebe. Prekriživši ruke, dječak je, gledajući u jasle, ponovio još jednom priču ozbiljnim tonom.

Točno je prepričao priču o Božiću (što je bilo jako neobično za tako malog dječačića), sve dok nije došao do dijela gdje Marija stavlja dijete u jasle. Tada je Miša sam izmislio svoju verziju završetka i rekao: "Kada je Marija položila dijete u jasle, Isus me pogledao i pitao imam li mjesto gdje ću živjeti. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu i da nemam gdje živjeti. Onda mi je Isus rekao da mogu ostati kod njega. Ja sam mu odgovorio da ne mogu jer nemam poklon za njega kao i ostali. Ali ja sam toliko želio ostati s Isusom pa sam pomislio da bih mu mogao dati na poklon ono što imam. Ako bih ga grijao, to bi mu možda bio dobar poklon."

Onda sam upitao Isusa: 'Ako te ugrijem, hoće li to biti dovoljno dobar poklon?' A Isus mi je rekao: 'Ako me budeš grijao, to će mi biti najbolji poklon koji mi je itko ikada poklonio!' I tako sam ušao u jaslice, a Isus mi je rekao da mogu ostati s njim -- zauvijek."

Dok je Miša završavao priču njegove oči su se punile suzama koje su obilno tekle malim obrazima. Prekrivši lice rukom nagnuo se nad stol dok su mu se ramena trzala od jecaja.

Napokon, malo siroče našlo je nekoga tko ga neće nikada napustiti ni zlostavljati, nekoga tko će ostati s njim ZAUVIJEK....

Izbrisao sam neprijatelje

"Stari kineski car potkraj života učini svečanu zakletvu: Osvojit ću i iz carstva izbrisati sve svoje neprijatelje.
Malo kasnije dvorjani su ostali jako iznenađeni kad su vidjeli cara kako šeće i veselo čavrlja sa svojim najljućim neprijateljima.
Zar nisi rekao da ćeš svladati i izbrisati najveće neprijatelje svojega carstva?, upita ga začuđeno prvi savjetnik.
Pa ja sam ih doslovno izbrisao, odgovori car. Pretvorio sam ih u svoje prijatelje."