www.tebe-trazim.com

de, pojasni...

ma ja ti nisam umjetnički vudren pa mi je sve to brija iako volim umjetnost.

mislio sam na ovo:
neobjasnjivo je to, kad cujes "prirodu" kako rezonira... zvuk, "miris", "boja" tona... drvo (glasnjaca) proizvodi ton koji se onda siri kroz prostor... nesto nevjerovatno...

Ovo odgovara jednoj jednostavnoj ali važnoj stvarnosti psihološkog života: da bi naša volja bila snažna i poduzetna treba biti potaknuta Željom. Želja pak može biti. jaka samo ako se ono što je željeno doima dohvatljivo, moguće. Ako nešto zamišljamo kao neuhvatljivo prestajemo to snažno željeti i htjeti. Ne možemo nešto na efikasan način htjeti ako u psihološkom smislu imamo osjećaj da do toga nikada nećemo moći doći. Kad volja oslabi, da bi j u se probudilo, treba ponovno «kadrirati» svoje predodžbe; to će nam nanovo omogućiti vidjeti ono što hoćemo kao dohvatljivo i poželjno.

Ufanje je krepost koja čini to «novo kadriranje«: po njoj znam da s punim povjerenjem mogu od Boga sve očekivati. «Sve mogu u Onome koji me jača», kaže sveti Pavao. Ufanje nas liječi od straha i od obeshrabrenja, ono širi srce i tako omogućuje ljubavi da se razvije. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)



S prvim pasusom se u potpunosti slažem, to što on spominje je nešo što ne da je 'stvarnost' psihološkog života, nego što je rekla bih vrlo koristan mehanizam obrane. Utoliko su ova mufljuzenja o Bogu koji nam može učiniti sve i vrlo opasne, što sam se uvjerila na vlastitoj koži, jer u čovjeku bude nade bez pokrića. No, posebna je priča ovo što sam boldala. Koji je to mind job, pa to je za nevjerovat. Ja NE MOGU od Boga sve očekivati, jer čak ni Bog ne može učiniti da ne bude ono što jest bilo. On ne može učiniti da sam ja jučer bila u New Yorku, ako ja jučer nisam bila u New Yorku. Naravno, to je što se želje tiče neutralan primjer, pa se netko može pitat što je mene briga jel sam bila u New Yorku ili nisam. No, kad se tu umetne da recimo Bog ne može učiniti da ne bude istina da ga je jedna žena iz jednog svjedočanstva moljakala dvadeset godina da joj pomogne, pa se on tek tada udostojao to učiniti, dok je nekome drugome priskočio iz prve, e tu već nije stvar neutralna. I to se ne može promijeniti, a može biti nešto što meni čini neprihvatljivim bilo što 'drugo sve' ( ) što mogu od Boga navodno očekivati.

Trebalo bi stalno razmatrati riječi svetog Ivana od Križa koje su imale ključnu ulogu za Tereziju iz Lisieux-a i njezinu odluku da krene «malim putem povjerenja i ljubavi». On kaže: «Od Boga dobivamo onoliko koliko se nadamo». Bog nam ne daje prema našim kvalitetama ili zaslugama, nego prema našem ufanju. Ta je istina izvanredno oslobađajuća: kad bi i propala sva naša ljudska i duhovna vrela, uvijek nam ostaje to nepobjedivo vrelo koje se zove ufanje. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)


Koja je ovo laž... Mislim, to je tolika laž da mi se dolazi smijati, iako mi nije do smijeha... Pa ja sam svojevremeno jako jako dugo i jako jako čvrsto vjerovala i ufala se u Božju riječ 'tražite i naći ćete'. Ko zadnja budaletina. Čovječe, prije bih bila vjerovala da će sunce ujutro sa zapada, nego da to neće biti. Pa nije bilo, nisam našla ništa osim Augustinovih spisa u kojima je izložena grozomorna teorija o milosti koja se teško može nazvati onim 'biserom' koji je obećan. A ovaj meni sad priča da dobivamo onoliko koliko se nadamo. E pa - ja se Augustinovoj teoriji o milosti definitivno nisam nadala. Fuj...

prošlost je moguće 'mijenjati'. ako ju predamo Bogu i pomirimo se s njom onakvom kakva je bila tada naša osobna povijest doživi preobrazbu, dobije svoj puni smisao.

pa ne piše: 'tražite dok vam ne dosadi i naći ćete'

ufffff, ovo je dobar post. svakacastsvakacast
ti si bolan kleofa umjetnik

nisam prijatelju. ti si umjetnik. ja sam totalni antitalent za umjetnost iako imam i sluha i nešto dara za pisanje i općenito volim umjetnost.
ovo što sam napisao je ono što sam na svojoj koži doživio.

draga sister,

davno sam ja izgledao ispravno ustvrdio da tebe najviše žulja augustin i teorija milosti
zato pokušaj se maknuti od nje jer ti ona najviše smeta da prihvatiš život kakav te je "dopao"...mada ga ti sam možeš dosta promjeniti svojim djelovanjem, samom svojom voljom...naravne ne sve kako bi htjela. ali ipak dosta da ...i to ne odmah nego malo po malo...mic, po mic

sada što se tiče milosti...razni ljudi drugaćije razmišljaju o milosti...ja neznam točno kako je ti zamišljaš , ali možda ti je početna teza u razmišljanju pogrešna
mnogi misle ala protestanti da je milost nešto trajno i definitivno određeno unaprijed
ono u stilu...netko je dobio milost da bude takav i takav ili netko je miljenik unaprijed i DO KRAJA u Božjim očima
e , tu je problem i pogrešno rezoniranje:..možda ti shvaćaš milost tako, raci nam kako ti shvaćaš milost Boga prema konkretnom čovjeku?

milost nije dugotrajna po mnei...smrtnim grijehom mi "ispadamo iz milosti"...tada je potreban sakramnet ispovijedi da vratimo prvotnu milost
znači, milost malo imamo, pa opet nemamo , pa opet našim kajanjem je steknemo i tako u krug!
nema nikoga tko je od početka do kraja života u milosti, a isto tako i drugih koji su od početka do kraja u nemilosti Božjoj