www.tebe-trazim.com

Ovih dana čitam knjige o. Jacquesa Philippea. Zanimljiv je autor, dobro piše ono što piše (drugi je par postola koliko se ja slažem s tim), pa kako ponekad imam potrebu nešto komentirati, računam da je dobro da otvorim temu za to. U svakom slučaju hvala ciprijanu na preporuci.

Pa evo prvi citat koji mi je zapeo za oko. Čovjek priča o slobodi shvaćenoj kao mogućnost izbora između više opcija. No kaže da često nemamo više opcija, nego imamo samo jedan izbor. Čovjek bi rekao da smo 'prisiljeni' to odabrati (ja bih to rekla), a on priča o tome da to učinimo svojim 'slobodnim' izborom, tj. da svojim prihvaćanjem tog jedinog izbora to preobrazimo iz nečeg prisilnog u nešto što smo slobodno odabrali... A sve iz povjerenja u dobrog Boga koji sve drži u ruci, i sve može okrenuti na dobro. Razumijem kako bi takvo postupanje moglo biti blagotvorno, ali meni osobno se to čini kao manipuliranje svojom psihom.



Iako korištenje slobode kao izbora između raznih mogućnosti ima određenu važnost, ipak je bitno shvatiti da postoji i jedan drugi način korištenja slobode; u protivnom se izlažemo bolnim razočaranjima. Taj drugi način je na prvi pogled manje zanosan, siromašniji, ponizniji, ali zapravo mnogo češći, i posjeduje neizmjernu ljudsku i duhovnu plodnost ne samo izabrati nego i pristati na ono što nismo izabrali.

Željeli bismo ukazati na to koliko je taj oblik korištenja slobode važan. Najviši i najplodniji izraz ljudske slobode nalazi se više u prihvaćanju negoli u vladanju nad situacijom. Čovjek iskazuje veličinu svoje slobode kad preobražava stvarnost, ali još više kad je prihvaća s povjerenjem, onakvu kakva mu se daje iz dana u dan.

Prirodno je i lako prihvatiti situacije koje, iako ih nismo izabrali, donose ugodu u naš život. Problem naravno nastaje onda kada susrećemo što nam se ne sviđa, što nam proturječi, zbog čega trpimo. Upravo na tim područjima smo često pozvani “izabrati” ono što nismo htjeli, ono što katkada nismo htjeli ni pod koju cijenu, i to zato da bismo postali doista slobodni Upravo u tome leži paradoksalan zakon postojanja: ne možemo postati doista slobodni ako ne prihvatimo činjenicu da nismo uvijek slobodni!

To je ono o čemu ćemo sada opširnije govoriti, i što je vrlo važno: tko želi postići istinsku unutarnju slobodu mora se vježbati u tome da mirno i rado prihvaća mnoge stvari koje naizgled proturječe njegovoj slobodi. Prihvatiti svoja osobna ograničenja, svoju krhkost, svoju nemoć, ovu ili onu situaciju koju mu život nameće, itd. Teško nam je to učiniti jer se spontano užasavamo situacija koje nisu pod našom kontrolom. Pa ipak, istina je sljedeća: doista rastemo upravo kroz situacije koje nisu pod našom kontrolom. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

Ne znam bas mogu li sto dodati p. Philippeu, ali meni je to dosta uvjerljivo. Ponekad i ne mozemo nista promijeniti osim naseg stava prema situaciji, tipican primjer bi bio neki covjek u logoru ili u zatvoru u samici.

A svakodnevno moramo "manipulirati" svojom psihom. Kad nam je nesto mucno i naporno, pa ipak to cinimo gledajuci eventualne pozitivne aspekte i na njih se koncentirajuci (recimo bolesnik da ce ozdraviti ili slicno), a vjernik naravno daje tome i dodatnu dimenziju.

Nije problem da on nije uvjerljiv. Upravo suprotno, sve što on kaže je istina. Samo se meni to čini kao obična psihologija koja mene čini da se upitam 'zar je to to?'

Evo recimo sljedeći primjer, koji se nastavlja na ovo gore. Čovjek priča o reakcijama na ono što nas ograničava (a to je uglavnom ono što nam se ne sviđa, dakle trpljenje). Pa priča o tri moguća stava prema trpljenju:

1) pobuna,
2) rezignacija,
3) prihvaćanje.

Kaže pobunom se nikad nište nije riješilo, nego samo na ono što se mora trpjeti nadodaje još dodatno trpljenje loših osjećaja, gorčine, agresije, itd. Rezignacija je kaže bolja od pobune utoliko što barem nema agresije, i možda je čak filozofska vrlina, ali kaže da nije plodna. Tek ovo prihvaćanje tj. pristanak na to što nas ograničava je pravo plodno. Neću ove ulomke citirat da ne zagušim, nego ću citirati jedan kasniji ulomak u kojem on pojašnjava ovo treće:


Naravno da nije teško pristati na ono što nam se čini dobrim, zadovoljavajućim, pozitivnim. Teže je kad se radi o raznim poteškoćama i o trpljenju. Sada ćemo govoriti o tome i imenovati sve ono što doživljavamo kao negativno i čemu dajemo naziv «protivštine».

Predmet je osjetljiv. Ne radi se o tome da postanemo pasivni i da sve «gutamo» bez ikakve reakcije. Svi smo iskusili da - kakvi god bili naši projekti i naši dobri planovi - postoje situacije koje nisu u našim rukama i mnoštvo događaja protivnih našim predviđanjima, težnjama, željama, koje nam valja prihvatiti. Čini mi se važnim ne zadovoljiti se time da ih prihvatimo psujući, nego doista na njih pristati. Ne trpjeti ih, nego ih na neki način «izabrati» (iako u biti nema izbora, i upravo nas to ljuti!). «Izabrati» ovdje znači izvršiti čin slobode po kojem se nećemo samo pomiriti sa sudbinom, već ćemo stvar prihvatiti na pozitivan način. To nije lako, posebno ako se radi o bolnim kušnjama, ali je to dobra metoda i valja nam što je više moguće njome se služiti, u stavu vjere i ufanja. Ako imamo dovoljno vjere u Boga da bismo mogli vjerovati da je On sposoban izvući dobro iz svega što nam se događa, On će to i učiniti: «Afete ti bude kako si vjerovao», često ponavlja Isus u Evanđelju. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)

A kasnije nadodaje:

Kad nas zadesi neka bol, naravno da je prirodno otkloniti je koliko je to moguće. Ako me boli glava, valja mi uzeti aspirin ako on može ublažiti glavobolju. Pa ipak, bit će uvijek trpljenja za koje nema lijeka; njega treba smireno prihvatiti. (o. Jacques Philippe, Unutarnja sloboda)


Mislim, razumijem ja u potpunosti logiku ovog što kaže, samo mi se to čini kao psihološka manipulacija. Ovaj ovdje se zapravo prvo ogradi od situacija u kojima se nešto može napraviti (ovo s aspirinom), da se ne bi čovjek zeznuo primjenjujući ovu logiku na te situacije, a onda krene s logikom ispiranja vlastitog mozga. Ako ti život pošalje limun, ti se pravi da je sladak. Da bi to bilo efikasnije, zamisli nekog dobrog djedicu koji te čeka na kraju puta. Kažem, meni osobno je teško u to vjerovati, jer mi se to čini kao teška psihološka samomanipulacija. Zar se na to sveo onaj Bog koji je Izraelce izveo iz Egipta, ili Isus koji je liječio bolesne itd.?

Pa mnogi mislioci i miješaju duhovnu i psihološku dimenziju čovjeka. Sveopći je dojam na forumu da tražiš "kruha svrha pogače" (jel se tako kaže?). Život u osnovi nije kompliciran kad ga promatraš duhovnim očima, puno je kompliciraniji kad nemaš te duhovne oči. Možda te pogled tjelesnim očima nekad davno i doveo do toga da kopaš dalje od kraja tunela?

Postoje dvije stvari koje su meni osobno vrlo različite:

1) ja ću dobiti ono što zbilja želim,
2) ja ću se uvjeriti da zbilja želim ono što sam dobila.

Ja sam vjerovala da se u cijeloj priči radi o prvome, a ovdje ispada da se zapravo radi o drugome. Možda je to zapravo jedno te isto, pa kad se zbilja uvjeriš da nešto želiš, onda to i želiš, pa imaš ono što želiš, ali ja nisam došla do toga da mi je to isto. A nisam sigurna ni da želim doći. Meni to sliči na ispiranje vlastitog mozga.

Ja bih rekao da je to prije kao u onoj blesavoj frazi: ako ti zivot da limun, napravi limunadu.

A ako budes uporan, iskusit ces Boga Izraela, Isusa Krista i njegovu pomoc.
Uostalom Izraelci su cekali stoljecima u egipatskom ropstvu, a i neki ljudi su trebali dugo cekati da Isus prodje pored njih (slijepci, nepokretni, gubavi, ona zena s krvarenjem) i ozdravi ih.

Ja mislim da je 1. ispravan odgovor. Dobit ces ono sto zbilja zelis, ali mozda ne na razini na kojoj to zelis.
Recimo, netko moze zeljeti (od pliceg prema dubljem):
Zelim da sutra dobijem milijun dolara.
Zelim da imam dovoljno novca da mogu zivjeti bez brige.
Zelim da imam dovoljno novaca da zbog toga ne budem nezadovoljan u zivotu.
Zelim biti zadovoljan u zivotu.
Zelim biti sretan i zadovoljan i u zivotu, a i u smrti (ako je to moguce).

E sad, sto ta osoba stvarno zeli i sto ce stvarno dobiti, tko to zna?

ja mislim da je ipak ono pod 2.
ajde kad vec fraziramo, neka i ove:
"be careful what you wish for, it might come true"

uvjeren sam da covjek zaista nezna, sta uopce zeli! borba sa samim sobom, sa svojom voljom, koja je posljedica slobode, jeste izbor koji covjek zaista posjeduje. ta borba cesto zavrsava prepustanjem bitke svom najvecem neprijatelju, dakle samom sebi, sto onda dalje vodi u nekakav oblik hedonizma. ne radi se dakle tu o nikakvom "vjerovanju" u Bozije milosrdje i ispravnost Objave. borba je osobna, i eventualni kompromisi (u smislu prihvacanja nejasnog kao nekog oblika vjerovanja), se u ovom slucaju ne odnose na Boga, vec na svoje "ja", dakle vjerujemo sebi.
drugi izbor, je vjerovati u Boziju milost, kao neki oblik "pomoci" u sopstvenoj borbi, dakle uvjerenje da nismo sami, prepusteni na "milost i nemilost" cesto surove (samostalne) i cesto neravnopravne (kada se vise ljudi, dakle vise njihovih egoisticnih "ja" udruzi, i stavi kao prepreka osobnoj borbi) borbe. i tada imamo na raspolaganju pristati na kompromis, u smislu prihvacanja nejasnoce termina, "Bozija milost", dakle vjerovati, ali u ovom slucaju vjerovati Bogu.
na kraju, dokle god postoje nejasnoce, nuzno je pristati na kompromis i vjerovati. izbor se sastoji u tome, da li ce mo vjerovati Bogu, ili samom sebi. ako netko, od ljudi, tvrdi da mu je sve jasno, jednostavno laze. svaki covjekov elaborat, do dana danasnjeg, je dokazano nelogican, neistinit. Isus Krist izricito tvrdi: "Ja sam Put, i Istina, i Zivot"! svakome je dano na izbor vjerovati mu, iako je sasvom logicno i jasno, da Ga je nemoguce u potpunosti shvatiti dokle god imamo svoj ego, kao prepreku razumijevanju, jer On tvrdi: "odreci se samog sebe, i podji zamnom".