tomy108 

Od kada znam za sebe razmišljao sam o braku i djeci. U svakoj djevojci s kojom sam bio sam gledao buduću ženu. U veljači 2008. prekidam vezu s djevojkom s kojom sam bio godinu dana. (Obratio sam se negdje pola godine prije). Nije me to previše pogodilo, nego sam nastavio dalje moliti Boga da mi pošalje neku novu ženu u život. Ali ubrzo svaki puta kada bih krenuo moliti na pamet bi mi dolazila misao što ako Bog od mene želi da budem svećenik. Iskreno, ja kao svećenik je bilo nečega čega sam se bojao. Ima sam toliki strah da se čak može reći da sam imao fobiju od poziva. Stalno sam te misli odbacivao, ali mi nikako nisu davale mira. Nakon dva mjeseca takvog stanja, naposljetku odlučujem da ću se potpuno predati Bogu, njegovoj volji, pa ako on želi da ja budem svećenik, ja ću to i postati, ali pod jednim uvijetom. Hoću jasan znak njegove volje, a ne da se ja sada još i dvoumim. U svibnju je u Zagrebu bio skup bogoslova „Cor unum et anima una“ i moja župa je bila zadužena ugostiti bogoslove đakovačke bogoslovije. Ja sam se javio da u stan mogu primiti dvojicu, jer sam imao dvije prazne sobe u to vrijeme. Sjećam se da sam se tada molio Bogu da dođu „neki normalni“. Dobio sam dvojicu, obojica su bila moga generacija i zvali su se Tomislav. Mogu reći da su me oduševili. Iako sam proveo s njima vrlo malo vremena, jer su cijele dane imali svoje aktivnosti, sjećam se da mi je u razgovoru s njima u jednom trenutku došla misao „to sam ja“. Sljedeći dan, nakon što su oni otišli, ja se budim drugačiji, s neobičnom toplinom oko srca i mislima, kako ću biti svećenik. Čak bih rekao da misao nije dovoljna riječ, nego cijelo stanje moga bića se promijenilo i govorilo mi da me Bog zove da budem svećenik. Sav onaj strah koji sam prije imao je nestao. Ta vatra u meni je bila toliko jaka da sam mislio da će mi grudi eksplodirati. Bilo je tu i razno raznih znakova sa svih strana, koje sam ja tumačio kao dodatna potvrda Božjega zvanja.

Tako me narednih par tjedana nekoliko ljudi, s različitih strana pitalo hoću li ja biti svećenik, iako me to nitko nikada u životu nije pitao. Jedna cura, koju sam tada prvi i jedni puta u životu vidio, nakon sat vremena što smo pričali iz čista mira mi kaže da imam glas kao njezin župnik. Jedan svećenik, koji je došao u moju župu služiti misu, nakon mise mi je rekao da kada sam počeo čitati čitanja, da je on mislio da to neki redovnik čita. Župnik iz Ludbrega je isto jednom došao služiti misu. Kako sam ministrirao, prije mise u sakristiji me retorički pita “Ti si sjemeništarac”, ja sam rekao da nisam, na što se on počeo čuditi. Nakon mise mi je rekao da razmislim i ne zaboravim ono što mi je rekao. Jedan me svećenik, kojeg sam tada prvi i zadnji puta vidio, usred ispovijedi prekinuo i pitao imam li ja svećenički poziv. Da je on to vidio čim sma ja došao.
“Najmističniji” znak je mi je bio što sam nakon što sam osjetio poziv, narednih mjesec dana ili malo više, stalo pred sobom imao jednu sliku. U daljini se nalazi jedan diz koji se lijevo i desno proteže u beksonačnost. Svuda je tama. Kada bolje pogledam, na zidu su okomitim linijama odvojeni dijelo. Svaki dio predstavlja jedno zanimanje. Odozgora zlatna silazi svjetlost koja obasjava tlo, i tako radi stazu, od mojih nogu do zida i obajava jedan dio. Taj dio predstavlja svećenstvo.
Bilo je tu možda i još toga, samo sam valjda pozaboravio. Da napomenem da su svi znakovi “krenuli” nakon što sam ja rekao Gospodinu Da! Tada je jedini znak bio osjećaj i sigurnost u srcu da me Bog zove. To valjda što sam tražio “jasne znakove”, a Bog mi htio pokazati da je glas srca dovoljan znak.

Stao sam razmišljati što dalje, u redovnike ili biskupijske svećenike. Osjećao sam da je redovništvo moj put. Ne mogu objasniti zašto, jednostavno sam to osjećao. O salezijancima nisam znao ništa osim da postoje. Trebalo se sada informirati o redovima, a budući da sam išao u molitvenu zajednicu koja se nalazila u salezijanskoj župi, odlučio sam od tuda početi. Posudio sam knjigu „Ukrali ste mi srce“ koju sam u jednom dahu pročitao. Nakon toga sam znao da je to ono što sam tražio. U daljnjim susretima sa salezijancima i salezijanskom duhovnošću, ta odluka se samo potvrđivala i ja sam bio sve sigurniji da je to ono gdje je pripadam. Još je ostala jedna dvojba, otići s fakulteta ili završiti ga. Koliko god sam ja želio prekinuti studij, još jače sam osjećao u sebi da Bog želi da ga završim. Tako sam i odlučio. Sada mi je drago da sam tako postupio, jer sam danas duhovno zreliji i još sigurniji u svoju odluku.

Ako Bog da, najesen sam salezijanki kandidat. Ovim putem bih vas i zamolio da se molite za moje roditelje koji ovo nikako ne prihvaćaju, pogotovo oca koji ima izuzetno militantan stav prema svemu tome.