www.tebe-trazim.com

OPORAVAK

Liječnik je razočarano slegnuo ramenima. Pacijent nije davao znakove poboljšanja. Već deset dana nije reagirao na nikakve lijekove. Bezvoljno ispružen u bolničkom krevetu, izgledao je kao da se više ne želi boriti za život.
Sljedećeg je dana liječnik opet obilazio bolesnike. Iznenadio se vidjevši da su kod njegovog pacijenta svi nalazi pokazivali normalne vrijednosti. Starac je sjedio naslonjen na jastuke,a lice mu je dobilo boju koja je ulijevala nadu.
"Što se dogodilo?" - pitao je liječnik. "Jučer smo se plašili za Vaš život, a danas smo ugodno iznenađeni."
Starac se nasmiješio. Dugo je kimao glavom, a zatim priznao: "Imate pravo, ipak se nešto dogodilo. Jučer me posjetio unuk i rekao: "Djede, moraš brzo kući! Bicikl mi se pokvario!"

Bruno Ferrero

"Sutra ujutro", započeo je kirurg, "ja ću otvoriti tvoje srce …"
"Pronaći ćeš Isusa unutra," prekinuo ga je dječak.
Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. "Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce," nastavio je, "kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…"

"Ali kada otvoriš moje srce pronaći ćeš Isusa u njemu." Kirurg je pogledao prema roditeljima koji su tiho i zabrinuto sjedili nasuprot njima. "Kad provjerim možemo li ga popraviti, ponovo ću zašiti tvoj grudni koš i od tada ćemo planirati što nam je sljedeće za napraviti."

"Ali pronaći ćeš Isusa u mom srcu. Biblija kaže da On živi tamo. Puno pjesmica govori o tome kako on živi tamo. Pronaći ćeš ga u mom srcu."

Liječnik je na to rekao: "Reći ću ti što ću pronaći u tvom srcu: oštećeni mišić, slabu opskrbljenost krvlju, slabe žile i pronaći ću način kako da popravim sve to."
"Pronaći ćeš i Isusa tamo jer On tamo živi." nije se dao zbuniti dječak.



Sutradan nakon operacije kirurg je zabilježio: "...oštećena aorta, oštećena pulmonarna vena, razvijena degeneracija mišića. Transplantacija srca ne bi uspjela. Nema nade za oporavak. Terapija: sedativi i strogo mirovanje. Prognoza:", tu je malo zastao, "smrt u roku od otprilike 1 godine."

Zastao je i na glas upitao: "Zašto? Zašto si to učinio? Ti si ga stavio ovdje! Zbog tebe ga boli sada; i tako rano će umrijeti. Zašto?"

Gospodin je odgovorio i rekao, "Dječak, moje janješce, nije bio namijenjen tvome stadu na dugi rok, jer on je dio moga stada i zauvijek će biti. U mom stadu nema boli i tu je prisutna udobnost koju je tebi teško i zamisliti. Njegovi roditelji će mu se tamo pridružiti jednog dana i oni će pronaći mir, te će moje stado nastaviti rasti."

Kirurgova ljutnja je rasla. "Ti si stvorio to dijete i to srce u njemu i dopustit ćeš da on umre za nekoliko mjeseci. Zašto?"

Gospodin je ponovo odgovorio: "Dječak se vraća meni jer je izvršio zadaću koja mu je bila namijenjena; ja ga nisam stavio u tvoje stado kako bih ga izgubio, već kako bih ponovo vratio jedno izgubljeno janje."

Kirurg je zaplakao.

Poslije je otišao u dječakovu sobu i sjeo pored njegova kreveta čekajući da se probudi.
Čim se probudio dječak je prošaptao, "Jesi li otvorio i pogledao moje srce?" "Jesam." odgovorio je kirurg. "I što si pronašao tamo?" upitao je dječak. "Pronašao sam Isusa.", odgovorio je kirurg.

POMIRI SE SA ŽIVOTOM


Opet sam vidio čovjeka kako strašno pati zbog nepovratnog gubitka supruge. Podsjetio me na jednog drugog stasitog čovjeka koji je nedavno sjedio ispred mene poput granitne stijene, skamenjena lica. Riječi što ih je izgovarao uz velike prekide odzvanjahu poput prokletstva: „To se naprosto nije smjelo dogoditi: moja žena – pa mrtva. Stradala u nesreći. Bez nje naprosto ne mogu. Nema mi života. Ja ću se ubiti.“
„Pokušaj se smiriti“, tiho mu odvratih.“ Ne želim se smiriti, ne mogu, ja ću se ubiti.“
Ponekad se život čini čovjeku užasnim. Arthur Miller zapisao je u jednom svom kazališnom komadu:“Sanjao sam da je moj život bio zapravo moje dijete. To je dijete bilo izobličeno, mongoloidno, i ja sam bježao od njega. Međutim ono se uvijek iznova prikradalo mom naručju, dok jednom nisam počeo ovako razmišljati: kad bih ga mogao poljubiti, možda bih mogao mirno spavati. I sagnem svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bilo je strašno...ali uspio sam ga poljubiti.“
Da, nema druge: na kraju moraš svoj život uzeti u ruke onakvim kakav on jest, i moraš se pomiriti s njim, bilo to ne znam kako okrutno i teško. Međutim, uspiješ li svoj život poljubiti, sve će biti drukčije, podsvjesnije. Ne stvaraj sebi nikakve iluzije. Sreća nije predstava dugog vijeka u kazalištu života. Istinska sreća dođe i prođe, najčešće u vrlo kratkom vremenskom trajanju. Sve ostalo vrijeme provodimo misleći na nju i nadajući joj se! Pomiri se sa životom kakav jest. Danas. Sada. Da ne bi propustio ono malo sreće koja čeka na tebe.
Phil Bosmans

Kako je 12-godišnja djevojčica spasila dušu svog oca na samrti?


Pripovijeda jedan misionar…

Nakon svete mise, dođe mala djevojčica da me vidi. Imala je oko 12 godina. Njezin glas, njezino ponašanje, odavalo je da ima dobar odgoj.

– Oče, reče mi, je li Vama povjerena ova župa? Htjela bih oca upisati u knjigu krštenih. Primio je sveti krst prije smrti.

– Dobro, dođi sa mnom.

Uzeo sam knjigu krštenih…

– Koji je svećenik krstio?

– Ja sam ga krstila – odgovori djevojčica.

Odložio sam pero i pogledao djevojčicu. Spustila je oči prema zemlji kao djeca kad očekuju ukor. Kad je vidjela da je gledam bez riječi, bojažljivo je podigla glavu i rekla:

– Moj je otac bio teško bolestan. Liječnik je dolazio više puta. Čula sam kad je mojoj majci rekao:

– Mislim da će živjeti još dva ili tri sata.

Bila sam veoma žalosna, pogotovo jer moj otac nije bio katolik. Nakon što je liječnik otišao, ušla sam u sobu i rekla mu:

– Liječnik kaže da ćeš sigurno umrijeti. On je to rekao mami, a ja sam ga čula. Dragi tata, htjela bih da dopustiš sada, u zadnjem času postati katolik. Ti znaš koliko sam sretna od kada sam postala katolkinja. Zato, tata, primi sveti krst.

Moj otac mi reče:

– Govori mi još o nebu.

Govorila sam mu ono što sam učila u Katekizmu. Dok sam mu govorila, on me samo promatrao, a oči su mu se punile suzama. Tada mi je položio ruku na glavu i rekao mi:

– Kćeri, vidim da si ti sretna i ne želiš nego moje dobro. Želim prigrliti tvoju vjeru i primiti sveti krst. Izišla sam časkom van, da uzmem Katekizam, i pogledam za točne riječi krštenja, jer sam se bojala da nisam zaboravila, pa da pogrešno ne krstim. Ponovno sam ušla u sobu, a otac je zaspao. Ostala sam uz njegovo uzglavlje i molila se Djevici Mariji. Odjednom, moj je otac stao hroptati i teško disati. Odmah sam pozvala liječnika i mamu. Liječnik je rekao:

– To je svršetak.

Brzo sam otišla uzeti vode i rekla sam mami:

– Krstit ću tatu. I to sam učinila. On je izgubio svijest. Umro je desetak minuta nakon toga, a da uopće nije znao da je kršten. Velečasni, jesam li dobro učinila?

– Je li tvoj otac želio biti kršten?

– Da, velečasni, on je izrazio želju da se krsti.

– Moje drago dijete, ti si otvorila nebo svome ocu. Budi mirna, pokazala si mu najveću ljubav koju si mogla.

Neki je trgovac vodom svako jutro odlazio na rijeku, gdje bi napunio
svoja dva vrča i odvozio ih u grad kupcima.
Jedan od tih vrčeva bijaše napuknut te je gubio prilično vode do odredišta,
a drugi bijaše potpuno nov i donosio je više zarade.

Osjetivši se manje vrijednim, napuknuti vrč jedno jutro progovori vlasniku:
“Svjestan sam svojih ograničenja i da zbog mene ne dobivaš očekivanu zaradu,
jer sam napola prazan kad u grad stignemo. Molim te oprosti mi moju slabost!”

Idućeg jutra, na putu prema rijeci, vlasnik dozove napuknuti vrč:

“Pogledaj rub ceste!”

“Prelijep je, pun cvijeća”, odgovori vrč.

“Predivan je zahvaljujući tebi. Ja sam kupio sjeme i posijao ga, a ti si ga, i ne znajući, svaki dan zalijevao.
Stoga, ne zaboravi da smo svi pomalo slomljeni, ali Bog zna kako načiniti čudo iz naše slabosti, ako Ga zamolimo.”

Nepoznati autor

U šumi na brdu bila jednom tri stabla. Razglabala o svojim snovima i nadama.

Prvo stablo reče:

– Jednoga ću dana, kako se nadam, postati kovčeg za blago.
Bit ću ukrašeno zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.

Drugo stablo na to će:

– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihovu svitu i ploviti u sve krajeve svijeta.
Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.

Treće stablo doda:

– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi.

Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.

Prošlo nekoliko godina, a stabla sveudilj sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti.
U šumi se pojavi skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:

– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.

I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno u to da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.

Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:

– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.
I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane velik brod.

Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi, jer ako ga posijeku rasplinut će se svi njegovi snovi.
Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.

Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti u štalu i napuni sijenom.

Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.

Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.

Prošle mnoge godine. Stabla zaboraviše svoje nekadašnje snove.
Jednoga dana, u štalu se skloniše čovjek i žena.
Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle, jer nije imala kolijevke.
Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva.
Jasle su primile najveće blago na svijetu.

Prošlo trideset godina. Jednoga dana, skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom.
Digne se oluja i ljudi u čamcu se prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:

– Mir!

I oluja stade.

Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.

Prošle još tri godine. Otvoriše se vrata spremišta
i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku.
Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi mu se okupljeni rugahu i udarahu ga.
Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ
i uzvisiše ga da ondje umre. U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima
da ga je sam Bog bio obgrlio.

Poruka ove priče:

Kada stvari ne idu na vašu ruku, znajte da Gospodin uvijek ima neki naum s vama.
Uzdate li se u Njega, On će vam dati velike darove.
Svako od ovih triju stabala dobilo je ono o čemu je sanjalo,
samo ne na onaj način na koji je to bilo zamislilo.

Mi ljudi ne znamo kakvi su Gospodinovi planovi s nama.
Znamo jedino da Božji putovi nisu i ljudski putovi, ali su uvijek najbolji.

Nepoznat autor

ZAŠTO ŽENE PLAČU?

Jedan je dječačić upitao svoju majku:

- "Zašto plačeš?"

- "Zato što sam žena" -odgovorila mu je .

- "Ne razumijem" – rekao je dječak.

Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikad i nećeš"

Kasnije je upitao oca. "Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?"

- "Sve žene plaču bez ikakvog razloga" – bilo je jedino što je tata znao reći.


Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Naposljetku je nazvao Boga.
Kad ga je dobio, upitao ga je:

- "Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"

Bog odgovori:

"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta,
a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu,
i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve,
čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške
i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu,
ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja.
Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."

Nepoznat autor

KAKO JE LAKO OSUDITI

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
''Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja.''
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu
za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina,
a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu,
jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno
što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao,
a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on,
onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari,
napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti.
A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.

Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci,
jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. ....

Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja.
Već nakon par dana mi je to pseto postalo toliko privrženo, i ja sam ga zavolio.
Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti,
jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo.
Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio,
rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči,
kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao.
Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.

Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo.
Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini,
u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala.
Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.

Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje.
Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan.
Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad.
Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio.
Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance,
sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke.
Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa još uvijek vrelog mesa iz prohujalog života.
Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.

Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu.
Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo.
Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio.
Povukao sam obarač i on je pao.

Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola.
Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao.
Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica.
Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam izmedju ovaca
naišao na leševe tri vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze.
Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo.
Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana.
Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.

Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.

Izvor; http://www.laudato.hr/Kolumna/Da-nisam- ... dluci.aspx

JOŠ SE NIJE RODIO `KO BI SVIMA UGODIO

Jedan čovjek idući iz grada kući, jahao je na magarcu, a njegov sin,
momčić od deset godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek pa reče:

– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih!

Onda otac sjaše s magarca i posadi na nj sina.

Malo dalje sretne ih drugi čovjek pa reče:

– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac da ti ide pješice. Tvoje su noge mlađe!

Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:

– Kakva je to budalaština: dva luda magarca na jednoj slaboj životinji! Pravo bi bilo da

čovjek uzme batinu pa da vas obojicu stjera!

Tada sjašu obojica i pođu pješice: otac s jedne strane, sin s druge, a magarac u sredini.

Sretne ih četvrti čovjek pa reče:

– Ala, ste vi čudna tri druga! Zar nije dosta da vas dvojica idu pješice?
Ne bi li lakše bilo da jedan od vas jaše?

Tada reče otac sinu:

– Mi smo obojica jahali na magarcu. Sad valja da magarac jaše na nama!

Onda obore magarca na zemlju te mu jedan sveže prednje noge, a drugi stražnje
pa ga uzmu na kolac među se i tako ga nose.

Kad se ljudi koji su ih sretali i stizali stanu još većma smijati i čuditi,
onda otac najedanput, bacivši magarca na zemlju i počevši ga driješiti, poviče:

– Ta onaj je svaki čovjek luđi od ovoga magarca koji hoće svemu svijetu ugoditi.
Ja ću sa svojim magarcem učiniti kako sam i prije s njim po svojoj volji činio, a ljudi neka govore što im drago!

Pa onda uzjaše na magarca, a sin pored njega pođe pješice i tako odu kući.

Narodna priča

Izvor; https://www.bitno.net/vjera/duhovne-pri ... a-ugadati/