SVETOST OPĆENITO"Naša blaga nada vrišti: biti čisti, biti sveti!" (Tin Ujević)
......................
ZNAČENJE SVETOSTI
Kršćansko savršenstvo ima još jedno ime - svetost. "Ima samo jedan način da se bude kršćanin: onaj svetački" (J. Rimaud).Savršenstvo je po sebi širi pojam, jer uključuje svako savršenstvo: naravno i nadnaravno. Svetost je uži pojam, jer se odnosi samo na vrhunaravno savršenstvo. Prema tome je kršćansko savršenstvo svetost.
*(Zato su se prvi kršćani nazivali "svetima" (Dap. 9,13; 9,31-41; I Kor. 16,1; II
Kor 1,1; Rim. 6,2; Ef. 3,5) S istog razloga mi vjerujemo u "općinstvo svetih". Sv. Petar nas uvjerava: "A vi ste izabrani rod, kraljevstvo svećenstvo, sveti puk, narod određen da pripadne Bogu". (I. Pet. 2,9)).)*
U širem smislu riječi "svet" je svaki kršćanin koji ljubi Boga i živi u milosti posvećujućoj (sanctitas communis)1. Ipak riječ "svetost" -kad je u asketici primjenjujemo na ljude - upotrebljavamo samo za najviše domete kršć. savršenstva i pridajemo je jedino onim vjernicima koji posjeduju savršenstvo u herojskom stupnju (s. perfecta). Nekima je od crkve službeno priznata (to su kanoniziram sveci, u jednini "svetac"), no u stvari većina savršenih duša ostaje pozemljarima nepoznata.
Svetost je zapravo pojam koji po sebi ne pripada ljudima, već B o g u. Njemu je svetost bitno svojstvena, najbožanskija od svih božanskih vlastitosti. Bog je subzistentna svetost. On je izvor i mjerilo svakog dobra i svake vrednote. On je tri puta "svet" (Iz. 6,3- Apk. 4,
. Sama Svetost. Njega sv. Pismo zove jednostavno "Svetac". To je njegovo ime (Ps. 71, Iz 5,24, Hab. 3,3). I sam sebe tako zove: "Ja sam Bog, a ne čovjek. U tvojoj sredini je Svetac." (Oz. 11,9). Njegov Sin je "solus sanctus" (Gloria), a njegov duh "Sveti Duh". Premda znamo iz ontologije da dobroća pripada svakom biću (ens et bonum convertuntur), samo Summus Bonus može biti svet. "Non est sanctus ut est Dominus" (I Sam 2,2).
Stoga je svetost dostojanstvo koje pripada Najvećemu Dobru , a stvorenjima samo ukoliko su sjedinjena s Najvećim Dobrom. Zato "svecem" može biti samo onaj koji je u vezi s Bogom. Zamislimo čovjeka koji bi bio savršen u naravnom redu, posjedovao bi sve naravne ćudoredne kreposti, osim vjere i ostalih teoloških kreposti. Da li bi se on mogao nazvati "svetim?" Ne. On bi mogao biti heroj, junak, mudrac, poštenjačina, karakter, guru, joga, fakir i velikan moralnoga reda, ali ne svetac. On ne može posjedovati puno ćudoredno savršenstvo, a ontološko (milost) nikako. Svetac je samo onaj koji svoju duhovnu veličinu gradi na Bogu, radi Njega i prema Njemu usmjeruje. Svetost je vrsta teofanije, odraz božanskoga. Od Boga dolazi i Bogu vodi.
Tu se nalazi odgovor na bolno i karakteristično pitanje današnjeg čovjeka - sinboliziranog u Tarrou-u, licu iz CAmusova romana "La Pešte" - "U stvari, želio bih znati kako se postaje svetac". "Ali vi ne vjerujete u Boga". "Baš zato. Da li se može biti svetac i bez Boga, to je jedini konkretni problem koji ja danas poznajem". (Cit. po "Crkva u svijetu" br. 5-66, str. 24).)*
…………………………………
SVETOST I SAVRŠENSTVO
Kad smo upoznali istovjetnost pojmova nadnaravno savršenstvo - svetost, unaprijed ćemo kršć. savršenstvo radije nazivati svetošću. Ne samo radi kratkoće, već i zato što termin "svetost" obogaćuje riječ "savršenost". Savršenost je naime u sebi profani pojam i može se primijeniti svakom biću. Kad velimo "savršenost", ne mislimo nužno na Boga, a čim smo izgovorili "svetost", odmah smo je pojmovno povezali s Božanstvom. Čak i ako kažemo "nadnaravno" ili "kršćansko" savršenstvo, najprije mislimo na svoje savršenstvo (subjekt je "ja"), ali kad govorimo o "svetosti", naša se misao veže uza Svetost per excellentiam (čiji je subjekt Bog). Svetost je religiozna kategorija. Ona odmah doziva u pamet prisutnost Presvetoga ili barem neku vezu s njime. U nama budi osjećaje divljenja i strahopočitanja pred Božanstvom (tremendum et fascino-sum, numinosum) . Ova psihološka polarnost je značajka doživljaja svetosti.
Svetost nas načelno i praktično povezuje s nadsvijetom, s Izvorom savršenosti i dobra. Ona je univerzalna, pojmovno uključuje ne samo ćudorednu savršenost, nego Savršenstvo kao takovo, prozirnost čistoga Bitka, misterioznost Svebitka i sakralnost svakoga bitka. Biti svet ne znači samo biti savršen, već biti savršen u Bogu, imati nešto božanskoga u sebi. Ukratko: biti Božji .
.............
SVETOST STVOROVA
Stvorove posvećuje njihova veza s Božanstvom, bez kojega nema nikakve svetosti.
Svetost može biti bitna, moralna i liturgijska. Bitna svetost (sanctitas ontologica) u Bogu je njegova apsolutna savršenost, a u čovjeku participacija na božanskoj savršenosti. Moralna svetost je u Bogu njegova savršena dobrota i bezgriješnost6, a kod čovjeka suglasnost ljudskih djela s Božjom dobrotom. Subjekt liturgijske svetosti- ili bolje "posvete" -jest osoba, stvar, djelo ili mjesto što je posebnim kultnim vezom posvećeno Bogu dostojnom svake časti i štovanja. Savršenstvo Božje je izvor naše bitne svetosti (po posvetnoj milosti). Volja Božja je izvor naše moralne svetosti (pomognute djelatnim milostima), a Osobnost Božja - jer kult primarno pripada samo osobi - izvor je liturgijske svetosti ili sakralnosti.
*(Prema dr J. Šetki (v. "Hrvat. kršć. terminologija", sv. III. Makarska 1965. str. 230) biti svet znači biti jak, čvrst, moćan. Prema tome svetost također označuje i jakost, čvrstinu i ustrajnost u savršenstvu, a to je krepost. I grčko "hier&s" (svet) dolazi od pridjeva "iher&s" (snažan, svjež, krepak).)*
Bog je svet sam u sebi, sama svetost (s. substantialis), a čovjek može biti svet samo po Bogu (s. accidentalis), koji je "divan u svetima svojim". (Ps. 67). Božja svetost je neizmjerna, ne može se povećavati ni većom zamisliti (s. absoluta), a ljudska svetost je ograničena, pa stoga podložna padu i rastu, čak i nestanku (s. r e 1 a t i v a). Relativna svetost se može odnositi ne samo na osobe (s. p e r s o n a 1 i s), već i na mjesta, vremena, stvari(s. realis) i ustanove (s. institutionalis).
U asketici se bavimo jedino s osobnom posvetom vjernika.
Svetost što nam je od Boga darovana kao poziv u nama mora postati odazivna i življena svetost. Ona bi morala biti redovito, a ne iznimno, stanje kršćanina. Stariji oblici katoličke svetosti tražili su se obično u svećeništvu, mučeništvu i redovništvu. Danas posvećujemo više pažnje laičkoj svetosti i duhovnosti. Primjeri: roditelji brojne djece, savjesno obavljanje staleških dužnosti, liječnici siromaha, bolničari gubavaca, branitelji ljudskih prava, borci za društvenu pravdu, progonjeni zbog uvjerenja, patnici koji strpljivo podnose boli i sl. No puna je svetost tek onda kad se u istom subjektu nađu sve kršćanske kreposti skupa.
..............................................................
SVETOST - NAJVEĆA VREDNOTA
Kao što je svetost temeljna i najdublja oznaka Božanstva, tako je ona i najtočnije tumačenje ljudskoga savršenstva. Ona naime u sebi sadrži čitavo savršenstvo, ontološko (milost) i moralno (djelotvorna ljubav), a uvijek upućuje na sam Izvor savršenstva. Ona je totalitet i punina - Sve. Holiness is vvholeness! Svetost je majka svih vrednota i zato sama najveća vrednota.
Tu misao je dobro istakao Bernard Haring: "Promatramo li ispravno vrednotu svetosti, dakle i njezino mjesto u svijetu vrednota, zaključujemo: ona je najviša vrednota... U ljestvici vrednota svetost je najviša. Odatle slijedi pravilo vrednovanja: svetost prije svake druge vrednote... Sve vrednote postoje samo radi ove vrednote i u njoj ih treba ljubiti". (B. Haring - Das Heilige und das Gute, Wewel Verlag 1950, str. 57) . Svetost nadopunjuje i usavršuje sve ostale vrednote, pa čak i naravne ("Pour etre sain il faut etre saint", kažu Francuzi). Danas se toliko govori o kvaliteti života, a najveća je životna kvaliteta svetost. Heil und Heiligung!
Svetost svjedoči o Božjoj prisutnosti u nama. Sobom nam donosi sve božanske odlike, uljučivši i njegovu narav (u onoj mjeri, dakako, u kojoj ih možemo primiti). Poljepšava nas, usavršuje i usrećuje. U sebi ima nevidljivi čar .
*(Sv. Terezija Avilska piše: "Ne nalazim stvari s kojom bih usporedila veliku ljepotu duše". (Djela, sv. II. str. 149). Razumljivo, jer sveta duša blista Božjom ljepotom: "Lijepa si od moje ljepote koju stavih u tebe," govori Gospodin (Ez. 16,14). J. Stau-dinger piše: "Das Heilige ist voli und ganz daselbe mit dem Schonen." (Das Schdne als Weltanschauung, Herder, Wien 1948, str. 151).)*
Ljude privlači k nama, a po nama Bogu. Obraća, odgaja i oplemenjuje sve što dohvaća. Svetost je onaj čarobnjak koji pretvara nas same i svakoga oko nas u djecu Božju: "Evo kako su ubrojeni među djecu Božju i među svetima je baština njihova". (Mud. 5.).
Svetost je naša baština i naše konačno određenje. Onesvećenje je stoga najveća tragedija i nesreća ljudskog života. "Postoji jedna jedina žalost, a to je što nismo sveci", jadikovao je Leon Bloy. I sam za sebe konstantira s gorčinom: "Mogao sam postati svetac, a postao sam - književnik!" (v. Karl Pfleger - In lotta per Christo, str. 162).
Otac J. de Guibert je s pravom nazivao osrednje kršćane, "promašenim svecima". Zašto se bojimo svetosti? Jer ona traži žrtve i napor, a mi smo kukavice i mekušci. Pravi svetac je heroj. On se ne zadovoljava osrednjom svetošću, koja uvijek leži na opasnoj granici nesavršenosti. Svetac vjerno i ustrajno, na junački način, vrši sve kršćanske kreposti, stalno prožet nadnaravnom ljubavlju.. Ne moraju to biti neka izvanredna djela. Dovoljno je vršiti svoje obične ljudske, kršćanske i staleške dužnosti, ali svetačkom revnošću "giorno per giorno, da mane a sera", kako je govorio Pio XII (govor od 25. II. 1957.).
.............................
NAŠA SVETOST
Kršćanska svetost ima jednu važnu karakteristiku koja gotovo da nije pošla u zaborav i koja se je skoro utopila u prenaglašenom vjerskom individualizmu prošlih vjekova (tipa "spasi-svoju-dušu"). To je naime značajka katoličkog zajedničarstva (komunitarnosti) ili solidarnosti. Novija teologija s II Vatik. koncilom na čelu opet ju je dozvala u kršćansku svijest.
Društvenost je bitna oznaka čovjeka. Ni u dobru ni u zlu ne može ostati sam. Ni kao vjernik ne može živjeti tako kao da Bog nije nikoga drugoga stvorio osim njega. Pogotovo kao kršćanin. Crkva nije zbroj vjernika, nego "Narod Božji". Mi nismo nagomilani pijesak razasut pustinjama zemaljskog planeta, već "eklezia". Koliko li smo već puta u životu izjavili: "Vjerujem u općinstvo svetih? "Mi smo zajednica svetih i naša svetost može biti samo zajedničarska. "Nitko se ne može sam spasiti", a isto tako ni posvetiti. Posvećujemo se solidarno ili nikako. Bez brige za dobro, spas i sreću bližnjega nema ni svetosti. Egoist, individualist, izopćenik ne može postati svetim.
Naša je dakle svetost eklezijalna, ostvaruje se jedino u solidarnosti sa sv. Crkvom. Najprije u krilu svoje obitelji, u svojoj radnoj zajednici, u mojoj molitvenoj skupini, našem malom župskom krugu, s najbližim među bližnjima. Zatim u zagrljaju naše biskupijske zajednice i konačno u tijesnom jedinstvu s čitavom Kristovom Crkvom, univerzalnom i katoličkom. Naša je svetost k a t o 1 i č k a, ali baš kao takova ne smije biti uskogrudna, exkluzivna ili rivalska. Ona ima razumijevanja za svu kršć. braću, pa ionu koja su se odijelila od katolička jedinstva. Katolik je savršen ako ima široko kršćansko srce, ako je zadojen ekumenskim duhom i spreman na dijalog.
Zar nije ljubav najveći zakon kršćanstva i glavni uvjet savršenstva? Ali ljubav - ne samoljublje, egoizam! Srce otvoreno svakom čovjeku i čitavom svijetu. Solidarno s patnjama i veseljem, radom i žrtvom, dobrotom, slaboćom i potrebom svakoga brata čovjeka. Solidarno u svakom pogledu: obiteljskom (prva škola zajedništva!), profesionalnom, socijalnom, nacionalnom, internacionalnom.
Login
FAQ
Chat
Traži
