Danas kao i puno više puta prije vidim u Crkvi, pogotovo petkom, mlade parove kako se ispovijedaju tokom ili prije Mise, to obično bude po dva ili više parova, i skužim da su to kumovi ili mladenci. Čim se ispovijedaju, sjednu malo u klupe za vrijeme Mise i čekaju dok "ekipa" ne završi, i onda u sred Mise se pokupe i odu.
Često to viđam, kao i večeras, i razmišljam si, da li se oni svetogrdno ispovijedaju, jer doista izgledaju kao da se ne kaju niti da su se odlučili promijeniti odnosno ne griješiti više, a sumnjam da je tako.
Oni naprosto idu odraditi tu formalnost da dobiju ono što žele, pa ćim prije i odu napolje.
E sad, mene zanima, tjera li Crkva ili pravila Crkve da ovi ljudi se svetogrdno ispovijedaju i pričešćuju, tko o oveme uopće govori jer je to ozbiljna stvar, o kojoj prije nisam nešt posebno razmišljao, ali kad sam večeras gledao dva para kako se laganini pokupi i izađe van iz crkve ne čekajući ni Pričest, tad mi to došlo u glavu, što s njima i razumiju li oni uopće to sve, na koji način misle i tko bi ih na to trebao upozoriti, jer sutra več će se pričestiti, jer eto su se jučer ispovijedili, a što sa čvrstom odlukom ili kajanjem na i za grijehe.
Ovo mi je doista zanimljivo pitanje!!
Kod:
Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknaditi štetu nanesenu grijehom, /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../). Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. To pak, nije puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje da se usavrši milost krštenja… koje je prijelaz u viši život od kojega kršćanin nikad ne smije otpasti. Moje krštenje je vidljivi znak obraćenja, polazna točka mog obraćenja, povijesti moje vjere i duhovnog života... Ali zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… događa se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da prljamo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi tragamo za milošću krštenja. Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje! Bezgraničnom ljubavlju Bog je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (sv. Augustin)…
Login
FAQ
Chat
Traži
