www.tebe-trazim.com

Imam pitanje.
Ako se netko stalno pricescuje, a ne ide nikad na ispovijed, jesu li to onda svetogrdne pricesti? ...s obzirom da pouzdano znam da ta osoba grijesi, ali nije svjesna da bi te grijehe trebalo ispovijediti...ili se pravi da ne zna, ili nema hrabrosti na ispovijed. Ja sam vec puno puta upozorila i ljutila se , ali dzabe. Radi se o neispovijedanju koje traje godinama.

Sad mi je lakse...tako sam i ja razmisljala...ako netko nije svjestan sta radi i grijeh mu se umanjuje.

Lijep pozdrav! Evo, s obzirom da se bliži Božić, božićne ispovijedi su u jeku, otvara se niz pitanja vezano uz način ispovijedi, valjanost i sl. S jedne strane, lijepo je vidit mnoštvo ljudi koji hrle u crkve na ispovijed, ali s druge strane, koliko to ima smisla? Da me ne bi krivo shvatili, ne mislim na smislenost sakramenta ispovijedi kao takvog jer to nije upitno, nego mi se čini da jedan značajan broj katolika ispovijed doživljava čisto formalistički, nešto što treba „odradit“ jer je Božić, pa se pitam koliko takva ispovijed ostvaruje svoju svrhu. Od ljudi oko sebe uglavnom čujem: moram na ispovid jer dolazi Božić. Nitko ne kaže: moram na ispovijed jer sam teško sagriješio. Da nije Božića, ne bi ni osjetili potrebu za ispovijedi, odnosno ti grijesi ne bi „smetali“ i čekali bi mjesece do sljedećeg blagdana ili neke prigode za ispovijed. Da ne spominjem da se određena „ponašanja“ i ne smatraju grijesima, ili bar ne takavima koja bi trebali ispovijediti, tj. o kojima bi trebali pričati svećeniku.. Postoji li onda tu kajanje i čvrsta odluka da se neće više griješiti. Naravno, nitko ne može znati što je u duši druge osobe, kaje li se zaista za grijeh. To može utvrditi samo svećenik na ispovijedi, pa u tom smislu ne želim bit farizej ni tražiti trn u oku bližnjega kad imam i svoj balvan. Uostalom, mnogima će Bog upravo u ovo božićno vrijeme izliti svoju milost i potaknuti ih na iskrenu, valjanu ispovijed. Ali ostaje činjenica da veliki broj osoba ispovijed „odrađuje“ bez neke svijesti o stvarnom značenju i sadržaju ispovijedi. Osjećam obvezu, u odnosu na bliske osobe, upozoriti tj objasniti neke stvari o ispovijedi, ali uglavnom ne znam na koji način; ako i razbijem taj strah u sebi, i otvorim temu, čim se zagrebe površina, to već ispada da se nekoga osuđuje, da brojim tuđe grijehe i sl. Tako da uglavnom i ne uspijem doći do poante i osjećam da ja činim grijeh propusta, a opet ne znam kako to promijeniti...
Evo, prvi post, pa odmah dugometražni

Sviđa mi se tvoje razmišljanje, djeluje mi zdravo i logično. Sama se često puta pitam pa dobro kako ljudima oko
sebe neke stvari natuknuti, objasniti..pogotovo kad ti ljudi nisu baš otvoreni za produbljivanje vjere. A tiče se ovakvih
pitanja koje ti postavljaš.
Odgovor koji sam ja primila jest sljedeći: posadi sjeme, ma kako sitno bilo, a prepusti Bogu ostalo.
Ne moraš i ne možeš smišljati nekakve pametne i elokventne fraze putem kojih ćeš druge "pridobiti". To je i pomalo
oholo mišljenje da se drugi moraju/mogu odmah preko noći poboljšati preko nas. Učini ono što možeš!Što ti savjest govori da je dobro. Bog od nas ne traži velika čuda i velike govore. Neki i nismo za njih sposobni, možda bi i više štete napravili. To govorim iz vlastita iskustva.
A ponajprije, svojim životom svjedoči vjeru, to će biti glasnije i efikasnije od svih riječi. I upravo to će mijenjati tvoju okolinu na bolje, možda ne preko noći, ali Bog će činiti čuda.
Rrazumijem te brate/sestro u tom kriku savjesti koji govori da činiš grijeh propusta (nerijetko je taj krik i od sotone)... nastavi dobrim putem, ali ne umišljaj si da možeš puno.
Prašina smo, i najbolje da se ne pouzdajemo u sebe same i našu pamet, već da tu i tamo (bilo bi preuzetno i licemjerno da kažem stalno jer nam još puno fali do stupnja svetosti) tražiti nadahnuće Duha Svetog.
On uvijek u pravom momentu daje određen poticaj, nadahnuće- ako smo otvoreni za njega.
Često se kaže s manje riječi više, nego s mnogo!! i odjekuje puno duže...
Mi kršćani jako često uprskamo stvar s puno priče, puno riječi. Teško je uvijek promisliti, pričekati da čujemo što će nam Bog reći, ne djelovati naglo (kad djeluješ naglo to je od zlog duha).
Nadam se da sam imalo pomogla. A najnajnajbolje je za ovakve duhovne stvari se posavjetovati s duhovnikom/ispovjednikom!

Hvala ti na savjetima i ohrabrenju, pogodila si "u sridu" . Ma već si neko vrijeme osvješćujem ovo što si ti jako lijepo sročila, problem uglavnom i je upravo u tome da se pouzdajem u sebe i u svoje snage, očito više nego u Boga, pa kad ne ispadne onako kako sam ja to zamislila upadam u malodušnost. I da, ta želja da odjednom preko noći promjenimo sve oko sebe zapravo je i oholost, a kad se samo sjetim da je i kod mene to bio proces koji je trajao. Treba nekako naći pravu mjeru, kada, što i koliko reći, a u tome se još uvijek gubim.. osjećam da trebam reagirati, a ne znam kako i onda provalim nešto što uglavnom ne odiše ljubavlju i razumijevanjem već ljutnjom i srditošću.. Ili se smrznem od srama da bi ja sad nekoga trebala opomenut, pa šutim a u sebi se crvenim pred Bogom jer ga izdajem svojom šutnjom.
A vezano uz konkretno ovo pitanje ispovijedi, mislim da bi trebalo u crkvi- na tribinama, seminarima, ali prije svega kroz propovjedi, pogotovo u vrijeme blagdana, više pričati o sakramentu ispovijedi, o značenju i pravilnom načinu ispovijedanja. Premda, to bi se kao trebalo podrazumijevati, da su svima ta pitanja jasna još od osnovne škole, al čini se da ipak nisu, uostalom nisu ni meni dugo bila, a smatrala sam se "praktičnom vjernicom"... Većina osoba kada svjesno zataji grijeh na ispovijedi, ili ne izraze kajanje za svoje grijehe jer ih takvima i ne smatraju već ih nabroje po defaultu, zapravo ni ne razmišljaju da time čine još veći grijeh i da je to nešto strašno.

Sve su to podosta uobičajene kušnje i napasti koje prolazimo mi kršćani koji bismo u nastojanju da drugi preko nas upoznaju
Krista i dobiju neki smisao, katkad preko svojih snaga išli. Posebno kad su u pitanju bližnji, prijatelji.. Nemamo baš uvijek strpljenja. Razumijem te, ali skroz.
Mnogo puta sam želeći druge "obratiti" samo napravila još goru stvar, jer način je bio kriv. A možda i sama nisam bila dokraja obraćena i meni je trebala pomoć. Recimo ja osobno sam imala velike napasti i prisilne misli koje su mi govorile: moraš svjedočiti!!!moraš!! u suprotnom radiš grijeh propusta. Tek nakon podosta ispovijedi došle su spoznaje da su to napasti, a ne Božji glas. Koje olakšanje sam tad osjetila. Ne moram ja ništa nasilu raditi. Čim osjetiš nekakvu prisilu u sebi, znaj da je to od zlog duha.
Jer čini mi se da đavo nerijetko uživa kada mi kršćani "svjedočimo" Krista. Zbog načina na koji to radimo. Uopće nije bitno što nam je namjera možda dobra, ne radimo to na ispravan način, ne radimo to otvoreni za Božji poticaj, nego naš vlastiti. Zato je za nas koji još nismo čvrsti u vjeri, koji još imamo mnogo slabosti i kušnji, bolje da što manje pričamo, već da radimo na vlastitom obraćenju. Vjerujem da će tada i riječi dolaziti puno lakše, prirodnije i uvjerljivije. Jer neće dolaziti od našeg već od Božjeg duha.
A ovo što se tiče toga kako vjernike dodatno uputiti da se pravilno ispovijedaju, ne znam bi li imalo smisla. Ne zabrinjavaj se oko toga, Bog nam je svima dao savjest, i može nekom tko nije vjeran Božjim zapovijedima sam Papa reći da je nešto grijeh, taj će si to opravdati u srcu. Vjerujem da većina ljudi zna stav Crkve o teškim grijesima, ali ih sami sebi opravdavaju. Treba moliti za takve duše, jer i sami smo bili na tom mjestu.

Isto tako, mali savjet svima koji imaju nekakve napasti, prisilne misli - ispovijedati to sve dok ne nestane. Otkrila sam jedno neopisivo čudo: a to je da je ispovjedaonica gotovo čarobno mjesto gdje sve poteškoće bilo psihe, uma, duše NESTAJU kad ih se ispovijeda. Tolike strahove, anksioznosti, prisilne misli, grešne sklonosti je Bog od mene potjerao u sv.Ispovijedi, da ne mogu katkad povjerovati. Uglavnom, mislim da bi si mnogi prišparali račun za psihijatre kad bi znali ovu činjenicu, da Isus liječi rane i napasti baš u sv. Ispovijedi! Ja sam uvijek mislila da je sv.Ispovijed mjesto gdje se čovjek čisti od grijeha i samo to, jaaaaaako sam se iznenadila kad sam doživjela brojna oslobođenja.