Zar zaista okrenuti drugi obraz?
Prije nekog vremena na Federalnom programu (u BiH) u emisiji za islamske vjernike čuo sam: »Kako ćete pobijediti, ako se ne borite: dakle, borite se islamisti.« U svakoj pak propovijedi naši svećenici kao papagaji ponavljaju: »Tko te ošamari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.« Vama pitanja: Ima li ikakve šanse da mi s takvom politikom ikako opstanemo? Zašto to naši svećenici toliko uporno nameću kao model ponašanja? Je li ta Isusova izreka previše doslovno shvaćena ili je treba tumačiti tako da makar i primili šamar ili dva, treba ići dalje za svojim ciljevima (dakle boriti se pa i uz batine)?
Čitatelj iz Hercegovine
Nismo vidjeli emisiju o kojoj pišete, no na temelju Vašega pisanja može se postaviti načelno pitanje: Kakva je uloga religija - pa i islama i kršćanstva - u svijetu? Preagresivno bi, vjerojatno, s naše strane bilo kada bismo Vama uputili pitanje: A što bi trebali govoriti katolički svećenici s oltara u svojim propovijedima?
Jasno je da moraju slijediti i naučavanje i djelovanje Isusa Krista, onako kako nam ga donose svetopisamski tekstovi i tumači crkvena predaja. Isus, dok poučava svoje učenike i dok ih kasnije, na njihovu molbu, uči molitvu Očenaša, uvodi potpuno »nova pravila«, pravila koja svijet do njegova dolaska nije poznavao. Uči ih da ljube ne samo prijatelje i one koji njih vole, nego i svoje neprijatelje. Na taj način ljudsku logiku dovodi u pitanje, postavljajući visoke moralne standarde, pa se čini da ih je nemoguće slijediti, a Vi se čak i bojite za »opstojnost«, ako kršćani moraju okrenuti drugi obraz.
No, Isus - ako tako možemo reći - uvodi »novu pedagogiju«, donosi novi stil razmišljanja o međuljudskim odnosima, koji svojom nečuvenom logikom i zahtjevnošću može i zbuniti. Isus ide iznad i izvan okvira onoga što se naziva prirodni moralni zakon, o kojemu piše i Katekizam Katoličke Crkve (br. 1950 i sljedeći). Moralni zakon kao takav djelo je božanske Mudrosti, kojom Bog ljudima propisuje putove, pravila životnog ponašanja koje vode k blaženstvu, zabranjuje »stranputice« zla koje čovjeka udaljavaju od Boga i od njegove ljubavi. Taj moralni zakon - koji povijesno ima različite oblike - svoju puninu i svoje jedinstvo nalazi u Kristu, koji je i sam rekao da nije došao dokinuti zakon. Naravni zakon upisan je u dušu svakoga pojedinoga čovjeka i svih ljudi, a u svojim je glavnim zapovijedima izložen u Deset zapovijedi Božjih. On je, bez obzira na povijesne promjene, nepromjenjiv i pruža čvrste temelje na kojima čovjek može izgraditi svoju »zgradu« moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima, izborima i odlukama. Taj zakon postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Isto tako, osigurava nužni temelj za građanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmišljanjem koje izvlači posljedice iz načela naravnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.
No, zapovijedi naravnoga zakona ne uočavaju svi jasno, pa je čovjeku - grešniku, kako uči Crkva - potrebna milost i objava kako bi upoznao i vjerske i moralne istine sa sigurnošću. Katolički nauk starozavjetno učenje smatra dobrim, ali još nesavršenim. Evanđeoski zakon zato »nadopunjuje« Stari zakon, pročišćava ga i dovodi do savršenstva. Isusov Govor na gori čini upravo to: obraća se onima koji su raspoloženi vjerom (!) prihvatiti novu nadu koju pruža - a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista. Tako Isus »utire« iznenađujuće putove kraljevstva Božjega, koji iznenađuju i Vas. Evanđeoski zakon uključuje odlučan izbor između »dva puta«, od kojih je jedan sažet u zlatnom pravilu: »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7, 12). Novi, Isusov zakon, zakon je ljubavi, milosti i slobode. On, osim zapovijedi, sadrži i evanđeoske savjete. Kako je zapisao sv. Toma Akvinski, zapovijedi idu za tim da uklone što je nespojivo s ljubavlju, a savjeti žele ukloniti i ono što nije u suprotnosti s ljubavlju, ali može predstavljati zapreku za njezin razvoj.
Isusova opomena da neprijatelju koji nas je udario po jednom obrazu pružimo i drugi (Lk 6, 27 sl.) zahtijeva neprestanu nutarnju strpljivu spremnost na ljubav, a vanjsku spremnost i ostvarenje tog najvećeg zahtjeva traži jedino onda kada je to nužno ili bar korisno za obraćenje neprijatelja. Ali se takva vanjska spremnost, kako uče moralni teolozi, nipošto ne zahtijeva pa niti dopušta, ako bi se njome drskost i nepomirljivost neprijatelja samo pojačala. Najbolji primjer za to je Isusov odnos prema sluzi velikoga svećenika, što je vjernicima i najbolje objašnjenje: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23).Isusova pomirbena smrt za svoje neprijatelje najveća je potvrda njegova najvećeg zahtjeva. Prvi izraz ljubavi prema neprijatelju mora biti molitva. »Ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!« (Mt 5, 44). Molitvom vjernik izražava ne samo odbacivanje osvete i »naplate« nego i pozitivna raspoloživost za ljubav u Bogu. Isusova zapovijed ide dalje od običnoga opraštanja: »Činite dobro onima koji vas mrze!« (Mt 5, 44). Tu je razlika između »ljubavi i ljubavi«: kršćanin ne ljubi samo one koji ljube njega. Samo ljubav prema neprijatelju, ispravno shvaćena i vjerom prihvaćena, pokazuje da je kršćanin dijete Božje.
Kršćanin mora uvijek od srca oprostiti, pa i kad neprijatelj za to ne moli. No, kršćaninu je dopušteno tražiti zadovoljštinu za povrijeđenu čast. Isto tako, neprijatelju se mora priznati sve što je dobro i iskreno mu se željeti sve dobro, a osobito vječno spasenje.
Uvreditelj ili glavni krivac je dužan - po pravdi - prvi uznastojati oko pomirenja, a uvrijeđeni je - po pravdi i ljubavi - dužan zadovoljiti se primjerenom zadovoljštinom. Na temelju zapovijedi ljubavi prema neprijatelju, i onaj koji je uvrijeđen mora se - prema mogućnostima i u zgodno vrijeme - zauzeti da se neprijateljstvo prekine.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=14002Možda vam ovo pomogne.