www.tebe-trazim.com

Svatko odgovara za svoje odluke i toga sam svjesna, ali nije lako kada ti svi govore ili misle da radis krivo, zar nije normalno da postoji strah da jednoga dana ne shvatis da si pogrijesio i da si ih trebao slusati? Jednostavno se bojim neuspjeha

Jer kako ateistu objasniti da se suzdržava, ako ne budu bili u mogučnosti više imati dijece, ili odluče pauzrati ili tako nešto, da sad ne idem dalje na drugu temu.
E to nek mi netko objasni.

Obiteljsku molitvu neću spominjati, i odgoj oba roditelja u vjeri. Ili kako objasniti dijetetu za prvu pričest, da tata ne vjeruje u Boga, a djetetu je otac več mali bog, što da dijete misli!!

Hvaljen Isus i Marija,

Evo prije par dana sam otkrila ovaj portal i moram priznati da sam oduševljena jer nisam znala da postoji nešto ovako dobro. Naslov teme je izgubljena jer tako se osjecam zadnjih dana, ali najprije da Vas upoznam sa svojim problemom. Naime, potječem iz katoličke obitelji i u dugogodišnjoj vezi sam sa momkom koji nije vjernik odnosno ateist je. On poštuje mene moju vjeru, moje nedjeljnje odlaske na misu, ako ne odem na misu kažem mi zašto nisi išla, mogla si... Moji roditelji su ga nakon dvije godine naše veze upoznali, ne znajući da je on ateist, jako im se svidio i tako su godine išle, ja šutila i došlo je vrijeme da se trebamo vjenčati, ali već neko vrijem nas je kočilo to što ja nisam rekla roditeljima da on nije vjrenik, katolik, kršten, da nema sakramente... Prije dva mjeseca sam skupila hrabrosti, nakon milijun prolivenih suza da će me se roditelji odreći i sl. Roditeljima sam rekla da se planiramo vjenčati i da momak nema sakramente, nastupio je šok, suze, tuga, razočaranje, ja sam nanijela sramotu obitelji, zabila im nož u srce. Ne znam koji dan mi je bio gori od kojega i sada nakon nekih mjesec-dva roditelji su se smirili, spremni su sudjelovati u planiranju našeg života jer žele da ja budem sretna, nije im drago zbog mog izbora, nisu zadovoljni, ali nekako sada nemaju ni izbora. Mama mi je rekla da ce se oni nekako nauciti nositi sa time, ali da sam ja ta koja sa tim zivjeti, da mi nece biti lako, uz to je on i pomorac, da cu cijeli zivot biti sama... Kada ti netko tako kaze zamislis se, svakim danom se pitam da li sam mozda pogrijesila, trebam li odustati od nase veze i ljubavi, moliti da se on promijeni, ne znam da li sada osjecam samo strah od buducnosti, velikog koraka ili sto se dogada sa mnom? Inace imamo dogovor da sklopimo vjencanje u crkvi ateista i katolika, te djeca ce se krstiti, ici na vjeronauk, u crkvu i sl. njemu to nista ne smeta samo on to jednostavno ne osjeca, nije odgojen u tom duhu. Ne znam da li je dovoljno za sretan brak i uspjesnu buducnost to sto je on predivna osoba, jako dobar, ne bi ni mrava zgazija, ako moze nekome pomoci napraviti ce to, za mene bi sve ucinija, drzi me kao kap vode na dlanu.... Osjecam se jako izgubljenom, znam da sam pogrijesila sto nisam razgovarala ranije sa roditeljima, to sebi ne mogu nikako oprostiti, jednostavno se raspadam svakim danom sve vise...