www.tebe-trazim.com

Ovo boldano sam planirala komentirati još prije, ali se zamelo. Zašto bih se ja uopće htjela družiti s Bogom? Zašto? To sam te već u više navrata pitala, pa nekako imam u glavi što je tvoj odgovor, ali ded da pokušam još jednom. Dakle - zašto?

Također, to o 'davanju prema vjeri' koje sam podcrtala mi je na tragu Ivančićevih spika, od njega sam i pokupila usporedbu s biciklom koja je eto zbunila rebeku. Dakle, svojevremeno sam slušala Ivančićeve spike o povjerenju u Boga koje je usporedio upravo s povjerenjem djeteta u roditelje. Pa kaže - kad roditelji obećaju djetetu bicikl, dijte se ne pita i ne dvoumi, nego je sigurno da će dobiti taj bicikl, i da samo treba pričekati do npr. subote kad će s roditeljima otići u trgovački centar i kupiti bicikl. I tako on poantira da kad nešto molimo, da trebamo vjerovati da smo već dobili. Bljuv. Eto ti sigurnog recepta za razočaranje poput moga, a koje ne bih nikome preporučila. Jer ja sam zbilja VJEROVALA u Božje obećanje da je dobar roditelj, koji će nas učiniti sretnim, da ćemo tu naći biser, bla bla. Da nisam, ne bih danas bila ni približno razočarana koliko jesam.

nizašto. uopće ne trebaš. ali čemu onda pitanja upućena Njemu, čemu razmišljanja o Njemu. nisi usklađena.


ja sam siguran da profesor ivančić nije govorio niti sam ja pisao u dimenziji u kojoj si ti shvatila. siguran sam da ivančićev pogled seže onkraj ovoga svijeta a moram skromno (takva mi je priroda ) dodati da ni ja nisam u svojim pisanjima ostao zarobljen u okove ovozemaljskoga. zato sa sigrurnošću vjerujem da nema molive koju Bog ne ispunjava i da nijedno dijete ne čeka subotu badava...ako samo proširiš vidike na vječnost umjesto da se marksistički zatvoriš u okove ovoga što okom vidiš.

Čemu razmišljanja o nečemu što je bila bitna stavka tvog života duže vrijeme? To pitaš?


Ja u vječnosti nikad nisam bila, ne mogu znati kako je tamo. Ja o toj vječnosti mogu razmišljati samo ekstrapolirajući ovozemaljski život. E pa, vječnost s Bogom kakav se meni čini iz svega što sam čitala/proučavala o njemu, hmmmm, pa recimo da mi to nije neka privlačna slika.

Što se tiče onoga što je Ivančić mislio, zašto se potiču svjedočanstva o vrlo ovozemaljskim dobrima koja je nekome učinio Bog? Zašto se ne potiču svjedočanstva tipa 'ja sam molio, bilo je još gore, pa sam ja još više molio, pa je bilo još gore, al nema veze, jer ja vjerujem da će onom svijetu biti bolje', ako se na kraju na to priča svede?

da. zašto ići racionalno raskopavat ono što je iznad svakog razuma? borba s vjetrenjačama.


ne kažem da treba otići u vječnost nego sagledati stvar iz perspektive vječnosti. to je 3D slika. jedan kršćanski mučenik gledajući iz ovozemaljske perspektive je potpuno promašen čovjek. izgubio je sve i konačno i ono najvrjednije što je imao, svoj život. on je potpuno propao gledajući očima ovoga svijeta...međutim, gledajući iz perspektive vječnosti on je dobio sve. recimo da je čovjek ustrajno i s vjerom molio za ozdravljenje od opake bolesti i na kraju umro znači li to isto tako da je Bog njega iznevjerio ili sasvim suprotno da ga je preko te molitve spasio u vječnosti. za ovakvo razmišljanje treba vjere.
ja nisam protiv ovakvih iskustava koja ti spominješ ali u vjeri ona s vremenom sva dobivaju sasvim drugačije lice. mi vjernici ne želimo provoditi svoju volju nego ulaziti u Gospodinovu volju i s vremenom ćemo ponekad vidjeti da bi nas ono što smo mi htjeli i molili zapravo sasvim uništilo ili odvelo od Gospodina a i kad nam ostaje nejasno zašto se Bog 'zainatio' pa 'ne želi služiti našim sitnim interesima' ostaje nam vjera da Bog zna zašto. bilo bi previše da nam je sve jasno u životu.

E da,tako se tjesimo....ja znam puno ljudi koji su zdravi,bogati..i imaju sve u zivoti...dobri ljudi..i oni ce doci kod Boga...pretpostavimo...a nisu morali proci kalvariju u zivotu.

Dakle,vec dugo i ja razmisljam o svemu tome i dosla sam do jednog jedinog zakljucka.
Što vise dumam to po svojoj glavi,citam...i ostalo manje znam i znam da nemam odgovor na to pitanje ni ja ni itko...niti cemo ga znati dok smo na ovoj zemlji...ja molim vec godinama za neke stvari i nista...ko prokleto...a nekome je to najobicnija stvar za koju nije ulozio ni 5 minuta truda...

Zasto,kako,nemam objasnjenje....ali ne odustajem...molim jer nemam sto drugo..pa sta bude.

Ne moze ziv covjek u grob....

Ovo je zapravo tužno. Jako, jako tužno. Barem meni. To je žalosno koliko je to vozanje, a onda se ti još čudiš zašto premećem po glavi takve stvari. Premeće ih čovjek jer nije lako progutati o kojem se tu bezobrazluku (ne tvom osobno, nego konceptualno) radi. Dok ne kopaš po takvim stvarima, dok ne čitaš 'duhovne' knjige, onda si kriv i grešan jer ne radiš na razvijanju svoje vjere. Onda se govori da naravno da ne možeš vjerovati, kad zapravo ne poznaš ono što vjeruješ. A kad ti zasučeš rukave, pa se potrudiš upoznati što piše u takvim knjigama, i kad ti se smuči život, i kad se pitaš 'zar je to ono što se predstavljalo onako', e onda se okrene pila naopako pa ti se sad predbacuje da si preveliki racionalist, da previše premećeš te stvari po glavi, da racionalno raskopaješ ono što je iznad svakog razuma. Doslovno mi se bljuje. Ono - bljuje.

Ali sve, ali baš sve u okviru te priče ispadne takvo dvostruko vozanje. Kad ne moliš kriv si šta ne moliš, a kad moliš kriv si što moliš, jer bo nije stroj za ispunjavanje želja. Nema te priče koja se tako ne okrene s obe bande.


Šta će kome vječnost s takvim Bogom?


Ne, ne ostaje nam vjera. On može znati zašto nešto čini, ali ja to mogu ne htjeti. Samo da je tako rečeno od početka. Ne volim te priče o vjeri, gdje se na početku govori jedno, da bi na kraju ispalo nešto sasvim drugo, koje kao ne razumijemo, ali treba imati vjere. E pa ne treba. Ne u mom prostodušnom svijetu. Ako si rekao da ideš lijevo, onda idi lijevo. Ako si rekao da ideš desno, onda idi desno. A ne jedno pričat, drugo činit, i onda pričat o nekakvoj vjeri i povjerenju.

Da, upravo to je jedno od mojih pitanja koja se pitam. Ili uzmem primjer sestara - sv. Male Terezije i njene sestre Leonije. Prva miljenica i na ovom svijetu, i na onom, druga crna ovca i ovdje i ondje.


Ja to niti mogu niti želim. Nikad nisam mogla, a sumnjam da ću ikad i moći moliti jer nemam što drugo. Dapače, upravo tada najmanje želim moliti. Mogu moliti dok vjerujem da imam posla sa fer osobom. Ako nije tako, onda nek nosi voda sve, šta će mi.

Maroon ako ćeš se nonstop živcirat prerano ćeš osjedit ko ova bakica sa avatara. Općenito mislim da se nije dobro previše uspoređivat s drugim ljudima. Da ima onih koji su zdravi, sretni, bogati i šta sad.

Drugo kažeš šta će vječnost nekome s takvim Bogom, pa ako je Bog nepravedan, iskvaren, krut, strog, formalist, tlačitelj onda teško da bi netko htio provesti vječnost s njim.

Jel ima jedno ili barem par pozitivnih iskustva koja ti imaš u vezi vjere???Ili je sve bilo da ti se zgadio život, i da ti je odmah došlo zlo??? Jednom si pisala kako si u nekoj crkvi u Splitu slušala gregorijanske korale (ako se dobro sjećam) i kad se tog sjetiš milina ti dođe. Šta ako je vječnost takva na milijuntu potenciju, najbolji koral koji ti izmami milinu na još milijun.
Jel se onda šta mijenja???

Jelda da je bakica baš dobra! Ne bojim se sijedih, jer koliko sam se živcirala oko nekih drugih stvari, dosad bih bila posve bijela da od toga sijedim, a ja nemam još ni jednu.

A sad malo ozbiljno - ja sam posve svjesna da mi ovakvo dubitanje nije dobro. Općenito bih se trebala ostaviti ovih tema i uhvatiti se svakodnevnog posla, jer u onim periodima kad se toga pridržavam osjetim blagotvornost takvog postupanja. No, za to je potrebno malo više mentalne discipline nego što je ja imam. Dugo vremena sam se ovim temama bavila, i to mi je - htjela nehtjela - postao glavni hobi. A i ima tu neku pogubnu kratkoročnu zabavnost, otprilike ko slatkiši za pretile. Kratkoročno ti je privlačno, dugoročno se od toga samo osjećaš gore. Sve ja to znam. Još samo da uspijem pronaći recept kako da se toga ostavim...


Amen to that, brother. Istina jest da uspoređivanje s drugima samo tebi čini lošije. To je još jedna od stvari (s dugačkog popisa ) u kojem bih se trebala discipliniati. Ukratko, slažem se da nije dobro, ali kako ne vidjeti takve stvari? Ja u tome ne uspijevam. Zapravo, bolja jesam nego prije, ali još uvijek nisam baš bajna po tom pitanju.

EDIT. Pročitah, pa mi se čini da nisam dovoljno janso artikulirala što hoću reći - htjedoh reći da ja mogu ili ne razmišljati o svemu tome, ili uviđati takve stvari. Opcija da ja budem 'pobožna', a da ne vidim i ne razmišljam o takvim stvarima, mislim da jednostavno ne postoji. Ili neću mislit uopće, ili ću mislit o takvim stvarima.

Negdje sam pročitao (ne znam sad gdije) da piše "Bogu je ovaj život kao iskrica,spram viječnosti",i meni je na temelju toga se sve dosta razbistrilo.
Možemo zavidjeti drugima,ali dokle,dom mu nn krene loše!Što onda?Onda ćemo se okrenuti drugima,i pratiti njihovu "sreču" i "mir".
Meni osobno to i nije toliko bitno,molim jedino da bude kako On želi,iako imam svojih želja,uvijek mi je najbitnija Njegova volja,ma kako mi to nekad teško bilo prihvatiti.Ali imam želju osjetiti u sebi još veće pouzdanje u Njegovu providnost.
Doživjeh predivnih stvari u životu,ali i jako bolnih,i moje mišljenje je da vjerujem da se sve događa s razlogom,iako nisam siguran,zato valjda vjerujem.I ja to nemogu opisati!Kad nisam dovoljno inteligentan,niti mi se da naprezati moždane vijuge zbog toga,možda je i bolje!