RASPRAVA O MOLITVI I PRELASKU IZ USMENE NA MISLENU MOLITVU:
•••...Po čemu se pozna živa vjera? Po ustrajnosti u kreposti; jer ona ne okreće glavu natrag ni zbog kojeg motiva, niti se diže od svete molitve osim iz poslušnosti i iz ljubavi. Inače ne smije nikada odustati od molitve. Često puta u vrijeme određeno za molitvu dolazi zloduh s mnogim borbama i dosađivanjima, više negoli kad se duša nalazi izvan molitve. To čini zato da bi joj dosadila sveta molitva, te joj često govori: Ova ti molitva ne vrijedi, jer ti ne smiješ misliti na drugo osim na ono što izgovaraš. To zloduh čini zato da joj dosadi i da joj smete duh, da bi napustila vježbu molitve. Ali molitva je oružje kojim se duša brani od protivnika, prihvativši je rukom ljubavi i mišicom slobodne volje, te se njome brani u svjetlu svete vjere.
Znaj predraga kćeri, da duša stiče sve kreposti u poniznoj, neprekidnoj i vjernoj molitvi, združenoj s pravom ustrajnošću. U njoj mora ustrajati a da je nikad ne napusti ni zbog đavolskog zavaravanja ni zbog svoje krhkosti, to jest zbog misli ili pokreta što bi došli od vlastitoga tijela, ni zbog razgovora s osobama, jer se zloduh često postavlja u njihove jezike, čineći da govore s tim ciljem da zapriječe njihovu molitvu, i sve ove poteškoće mora prevladati krepošću ustrajnosti. O kako je slatka ovoj duši i kako je Meni ugodna sveta molitva koju obavlja u kući spoznanja sebe i Mene, otvarajući razumsko oko svjetlom vjere i osjećajem prema obilju Moje ljubavi! ...
Ali nemoj misliti da duša dobiva toliko žara i hrane od ove molitve, ako je ova samo usmena, kako to čine mnoge duše kojima je molitva više u riječima negoli u osjećaju, te se čini da paze samo na to da dovrše mnoge psalme i izreku mnoge očenaše, te kad završe broj koji su odlučile izreći, čini se da ne misle na drugo. Uistinu se čini da u molitvi postavljaju pažnju samo na usmeno izgovaranje. Ne smiju tako raditi; jer, zanemarujući sve drugo, beru malo ploda, i njihova se molitva Meni malo sviđa.
Sada ako Me pitaš: Treba li možda napustiti usmenu molitvu, kad se čini da nisu svi privučeni na mislenu molitvu? Ne! odgovaram ti, nego osoba mora razlikovati, jer Ja dobro znam da, kao što je osoba najprije nesavršena a onda savršena, tako je njezina molitva najprije nesavršena. Kad je duša još nesavršena, mora se služiti usmenom molitvom da ne padne u lijenost, ali ne smije nikad usmeno moliti a da ne moli mišlju.
Dok ustima izgovara, neka se trsi da podigne i upravi svoj duh prema Meni općim razmatranjem svojih nedostataka i razmatranjem Krvi Jedinorođenoga mojega Sina u kojoj će naći širinu Moje ljubavi i oproštenje svojih grijeha. Tada će joj spoznanje sebe i razmatranje svojih grijeha učiniti da upozna Moju dobrotu unutar sebe i da nastavi vježbu molitve istinskom poniznošću.
Neću da manjkavosti budu promatrane u pojedinostima, nego općenito, zato da duh ne bude uprljan sjećanjem na pojedine i gnusne grijehe. Govorio sam neka duša ne misli samo na manjkavosti, bilo na pojedinačne bilo općenite, a da ne bi promatrala i sjećala se Krvi i širokog milosrđa, zato da se ne bi zbunila. Jer kad spoznanje sebe i promatranje grijeha ne bi bilo začinjeno sjećanjem na tu Krv s nadom u Milosrđe, duša bi se našla zbunjena i tako bi došla k vječnoj osudi skupa sa zloduhom. A ne samo zbog toga razloga, nego i zbog toga što, kada ne bi bilo ruke Moga Milosrđa, došli biste do očaja.
Ovo je jedna od profinjenih zabluda koju zloduh podmeće mojim slugama. Zato treba uvijek širiti srce i osjećaj prema Mojem neizmjernom Milosrđu s istinskom poniznošću, radi vaše koristi da se izbjegne đavolska prijevara. Ti znaš da đavolska oholost ne može prevladati poniznog duha, niti njegova zbunjenost može podnijeti širine Moje dobrote i milosrđa, u što duša polaže pravu nadu. ...
Duša dakle treba začiniti spoznanje sebe začinom spoznanja Moje dobrote, a spoznanje Moje dobrote začinom spoznanja sebe. Na taj će način usmena molitva biti korisna duši i Meni ugodna. Ako zatim ustraje u toj vježbi, doći će od nesavršene molitve do savršene mislene molitve. Ako, naprotiv, jednostavno gleda da dovrši broj svojih molitava, ili ako radi usmene molitve propušta mislenu, neće do savršene molitve nikada stići.
Može se koji put dogoditi da je duša odlučila jezikom izgovoriti stanovitu količinu molitava, a Ja pohodim njezin duh sad na jedan način sad na drugi, dajući joj svjetla da upozna sebe kajući se za svoje manjkavosti, ili dajući joj obilja milosti, ili još postavljajući joj pred oči na razne načine kako se Meni svidi prisutnost Moje Istine; ili također prema njezinim željama; u tom slučaju ona može biti u tolikom neznanju da će ispunjavati broj svojih molitava, propuštajući da prođe Moj pohod što ga osjeća u svome duhu, uzimajući kao skrupul savjesti da ne ostavi usmene molitve koju je započela.
Ali ne smije tako činiti; jer čineći tako pada u đavolsku zamku; naprotiv, čim osjeti da je blizu Moj pohod na jedan od gore rečenih načina, mora ostaviti usmenu molitvu. Kada pak prođe vrijeme ove mislene molitve, može opet prihvatiti ono što je odlučila recitirati, ako za to ima vremena; a ako nema vremena, ne smije biti zabrinuta, niti osjećati dosadu ili zbunjenost duha. Tako se mora vladati, osim da se radi o božanskom časoslovu što su ga klerici i redovnici dužni recitirati, pa ako ga ne izgovore, griješe. Oni imaju tu dužnost do smrti. Pa ako bi kod časoslova osjetili da im je duh privučen i uzdignut k mislenoj molitvi, moraju se poskrbiti da recitiraju časoslov prije ili poslije, tako da nikad ne uzmanjkaju dužnosti časoslova.
Za svaku drugu molitvu koji duša započne, mora je započeti usmenom molitvom, da stigne do mislene. Pa ako osjeti da joj je duh pripravan, mora je napustiti radi rečenog razloga. Tako obavljena usmena molitva stići će do savršenosti; stoga se ne smije napustiti, kako god bila obavljena, nego se mora držati pravila koja sam ti izložio. Vježbom i ustrajnošću zaista će okusiti molitvu i hranu Krvi Jedinorođenoga moga Sina, ako i ne sakramentalno, to jest pričestit će se osjećajem ljubavi što ga doživljava posredstvom svete molitve, malo ili mnogo, već prema osjećaju kojim moli.
Vidi, dakle, da se savršena molitva ne postizava s mnogo riječi, nego osjećajem i željom, podižući se k Meni spoznanjem samih sebe, tako da ova sredstva budu začinjena jedno s drugim. Tako će duša imati zajedno usmenu i mislenu molitvu, jer one stoje skupa, kao što stoje skupa aktivni i kontemplativni život.
Mnogi su i različiti načini pod kojima se razumijeva usmena i mislena molitva, jer sam te već poučio da je i sveta volja, kao neprekidna molitva. Volja i želja zaista se uzdižu, u određenim mjestima i vremenima, povrh one neprekidne molitve svete želje, o kojoj sam ti govorio. I tako, duša ostajući u svetoj želji i volji, obavit će usmenu molitvu u određeno vrijeme; koji put će je obaviti izvan određenog vremena, već prema tome kako traži ljubav prema bližnjemu čiju potrebu i nužnost opaža, ili prema staležu u koji sam je postavio.
Svatko se mora, prema svojem staležu, trsiti oko spasa duša, prema načelu svete volje. Ono što čini glasom i djelima za spas bližnjega, to je virtualna molitva; samo da se ne propušta obaviti sami onu molitvu u određeno vrijeme. I sve ono što čovjek čini izvan dužne molitve, kakva god ona bila, to je molitva kako je rekao Moj slavni glasonoša Pavao, to jest da ne prestaje moliti onaj koji ne prestaje dobro djelovati. Zato ti rekoh da se molitva obavlja na mnogo načina ako je ujedinjena s mislenom molitvom, jer je obavljena s osjećajem ljubavi. A ovaj osjećaj ljubavi je neprestana molitva. ...
Duša, dakle, mora junački podbadati samu sebe ovim bodilom, koje je molitva. To je ono što čini duša u kući spoznanja sebe, kad dođe do prijateljske i sinovske ljubavi prema Bogu. Kad se ona ne bi držala ovih načina, ostala bi uvijek u svojoj mlitavosti i nesavršenosti; i njezina ljubav bila bi tolika, koliki su užitak i korist što ih osjeća u Meni ili u bližnjemu.•••
|