RAJKO BUNDALO ODGOVARA NA PITANJE O SVETOM PJEVANJU:
Valja razlikovati dvoje: duhovno pjevanje uopće od onoga kad svijet pjeva crkvene pjesme ili se služi bilo kojom svetinjom naše vjere. Ovo prvo je svakako za nas važnije. Na žalost, ne vodi se dovoljno brige o važnosti liturgijske glazbe, a kamoli brige o kriterijima crkvenog pjevanja, naročito na takozvanim „Misama za mlade“, čiji bi duhovni učinak trebalo proučiti, jer Krist ne razbija zajedništvo obitelji i Crkve, čineći što i svijet – geta generacija što ne žive skupa. Kaže se da je Božić obiteljski blagdan. Ne samo Božić, već sva je Crkva i sve crkveno – obiteljsko. Krist je kroz Obitelj sišao u svijet i otkupiteljskim pomirenjem gradi zajednički život svih naraštaja. Sveta liturgija je danas izložena grubom razaranju poganskom glazbom.. To je ozbiljna opasnost od svih pomodara koji s vremenom dođu i nestanu. Jedan skladatelj i profesor povijesti glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, s kojim sam surađivao na praizvedbi njegova djela, vidjevši da sam kršćanin, po prilici ovako mi reče: „Zar zbilja danas u Crkvi nema nikoga tko bi stao na kraj glazbenom vandalizmu u liturgijskom pjevanju što se posvuda širi? Moderni instrumenti i razglas i razglas nisu u tolikoj suprotnosti s Duhom Crkve koliko je to ritam koji osvaja primarno mjesto i današnjim liturgijskim pjesmama . Znaju se jasno kriteriji i razlike sakralne i svjetovne glazbe. Zna se da je naglašeni ritam uopće ušao u glazbu iz trubadurskih podoknica, da ima faličku funkciju , funkciju seksualne sugestije, te je nespojiv s kršćanskom čednošću i potpuno je strani element u duhovnoj glazbi. Ritam tijelu pripada, a ne Duhu i on je u današnjoj crkvenoj glazbi potpuno svjetovni element.“ Bilo mi je korisno ovo upozorenje, jer sam s više pažnje motrio pjevanje pod svetom Misom. Kad jedan akademski zbor sasvim profesionalno i umjetnički besprijekorno pjeva Svetu Liturgiju, makar tekst i kompozicija pripadali svetom nadahnuću, ta izvedba nije duhovno već duševno pjevanje. Nije transcedentna, nego sasvim ovostrana. Zatvorena je u ljepotu tjela i glasa. Duhovno pjevanje je glazbeni oblik molitve. Ono uvijek ima živu relaciju između vjernika i njegovoga Boga. I nije bitan umjetnički perfekcionizam, nego iskrenost svetog susreta. Duh ga čini velikim, a ne duševne ljepote, posebno ne tjelesne, to jest samo fizički glas.. Zato se nikada neće moći mjeriti nikoji instrument s ljudskim glasom , jer glazbalo nema dušu i nije duhovno, iako mu glazbenik može posuditi sjenu svoje osobnosti te g na neki način duhovno oživjeti. No ono uvijek ostaje ljudsko djelo, a ne, poput čovjeka, djelo Božje, čijim glasom u poniznoj vjeri struji sav nutarnji život duše. Zato nikoja instrumentalna glazba ne postiže razinu onostranosti gregorijanskog korala. Duhovno pjevanje je samo ono koje se kao molitva Bogu u Duhu Svetom kroz pjesmu izlijeva. Duhovno pjevanje je otajstveno živo. Ono je ozračje slušanja Boga i služenja Njemu, zato je Božansko. Božja prisutnost njegova je privlačnost i ljepota. Ono odražava nebeske stvarnosti. Zato ga krute međe tjelesnosti ne mogu dostojno pratiti ni podržavati, već ga nagrđuju. Duhovna je glazba organizam sačinjen od duhovne, duševne i tjelesne ljepote kojemu Bog ulijeva jedinstveni život – neponovljivost, a ne tek matematički kostur što klepeće mrtvim ritmom, poput onoga u tjelesnoj (svjetovnoj) glazbi.
Kada se djeca i mladi njišu u transu ljepuškaste melodije i cupkaju u zavodljivu ritmu, makar pjevali i „Isuse ljubim te; više od sveg drugog ljubim te, ljubim t-e-e-e-e …“, onda to nema nikakve veze s duhovnim pjevanjem niti im duše u takvu stanju imaju svijest tko je Gospodin Isus zaista i tko su oni pred njim. U tom pjevanju, nema straha Božjega niti dužne poniznosti. Zato nema ni iskrenosti koja jedino dostojno pristupa k oltaru Svete Istine. Prema Isusu se odnose kao da im je dobar „friend“, kao da im je ravan, a ne da je On Onaj koji će im jednom suditi. Iza takve pjesme, odnosno takva duha, i pričest može biti svetogrdna, običajna, hladna, bez klanjanja, bez ljubavi i po njoj stvarnog sjedinjenja duše s Bogom. Ili, pak, u onom, za smisleno govorenje, neizdrživom, tempu i akrobatskoj melodiji: „Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine smiluj se, smiluj se …“, tko može uopće pripraviti dušu da iskrenu raskajan vapi; „Smiluj se.“?! Tu kao da pjevači izruguju smisao teksta. Tu se duša predaje praznom jurišu ritma i zavodljivoj melodiji, a ne smislu litrugijskog raskajanja. Ja tu pjesmu doživljavam kao pravu hulu u sred Svete Mise. Ne pjevam je, nego u najdubljoj iskrenosti, izgovaram riječi raskajanja. Ili nakon: „Pjesmu tvoje slave u glas naviještamo“, može li se koračnicom: „Svi slavimooo … Svi slavimo… Svi slavimo Gospodina…“ zamijeniti „Svet! Svet! Svet! Gospodin Bog Sabaot! Puna su nebesa i zemlja tvoje slave! Hosana u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini“, što je kroz svu vječnost pjevaju svi anđeli i sveci Božji te, pjevajući je, uranjamo u zajedništvo svetih?
Nakon: „Slava Bogu na visini…“ zamjenom sa: „Slava… slava…Bo-gu-na vi-si-ni…Mir-naam…mir-naam…do-lje-na-ni-zi-ni…“, može li proći bez štete izbacivanje one teološki i vjernički prebogate pjesme: „… i na Zemlji mir ljudima dobre volje! Hvalimo Te! Slavimo Te! Klanjamo Ti se! Zahvaljujemo Ti radi velike slave tvoje! Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući! Gospodine Sine Jedinorođeni, Isuse Kriste! Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se! Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu! Koji sijediš s desna Ocu, smiluj nam se! Jer Ti si jedini svet! Ti si jedini Gospodin! Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca! Amen!“?
Koja je svrha vjeronauka, ako vjeroučitelj ne dovede dijete do iskustva Božje prisutnosti? U što će takav vjeroučenik vjerovati:zar u povijesne priče i nerazumljivu mu teologiju? Kakav može biti vjeronauk, ako ni posvijetovnjačena Sveta Misa u modernom mladenačkom getu ne dovede nikoga do iskustva svete poniznosti i straha Božjega iza kojih dolazi živi Bog i ostavlja neizbrisiv pečat vjerničkog iskustva da razgori dušu ognjem ljubavi u zaista Svetoj Pričesti? Gdje će se dijete naučiti živjeti sa svim generacijama, ako je društvo razorilo obitelj, a modernisti čak u Svetoj Misi načinili logore i kaste? Tvrda je ovo opomena ali i potrebna je!
Ona žena na Jakovljevu zdencu, što joj Isus reče kako je istina da nema muža, jer pet ih je već imala, a ni šesti joj nije muž, dovela je soje sumještane Njemu i ostavila ih pred Njim. Tako je kao svjedok, postala izvrsna vjeroučiteljica i izvrstan član vjerničke zajednice. U prilog ovome svjedoči Sveto evanđelje kad bilježi svjedočanstvo tih novih vjernika: „Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je On uistinu Spasitelj svijeta.“(Iv 4,42) Mojsije je , kao vjerni Božji sluga i svjedok , četrdeset godina vodio čitav jedan narod i uveo ga u svjedočanstva vjere koju nitko nije više mogao izbrisati iz povijesnog sjećanja tog naroda. Više je od žene na Jakovljevu zdencu, više je i od Mojsija Sveta Misa. U njoj je Božji Svjedok sam Božji Sin, skriven, doduše u otajstvu vjere – Pretvorbi, ali neskriven u doživljaju svete Prisutnosti. Tu je Bog blizak i susret s Njime izravan. Stoga, ne dolikuje u Svetoj Misi nikakav prazni umjetnički formalizam, već vjera u činu najintimnije iskrenosti. Kako je u svakom djelu Mise, tako treba biti i u liturgijskom pjevanju. Tko nije iskren vjernik, ne može graditi sakralni objekt, ne može biti istiniti vjeroučitelj, ne može komponirati ni izvoditi sakralnu glazbu. On je sablazan živoj Crkvi. Molitelj se ježi na posvijetovnjačeno liturgijsko pjevanje. Ali zna da takav pjevač ne može dati čega nema. Ne može svjedočiti o Bogu, kojega nije sreo, već svjedoči o praznome sebi, dok se obožava kroz umjetnost. Zaista, svako je obožavanje ruglo pred Bogom. Ni ljudska znanja ni umijeća ne mogu zamijeniti misterij vjere- živu Prisutnost, po kojoj sam Bog savršeno svjedoči o sebi.
Svijet je raspeo Krista. Savim je njemu primjereno da čini svetogrđe od svega u kršćanskoj vjeri. Ni savjetom, ni prosvjedom, niti zabranom svijet se ne može privoljeti na poštivanje svetinja kad je on protivština svemu svetome. Gospodin to ne traži od na sjer ni sam nije tako činio. Mi, koji živimo pod njegovim Križem, na koljenima u skrušenu srccu, ne slušamo svijet jer njegova su nadahnuća zla i djela sablazni. Duhovno se pjevanje Duhom Božjim pjeva: nježnošću i mirom, žarom ljubavi i predanjem od kojih se klanjanje sastoji. Ono se pjeva kao molitva na koljenima raširenih ruku. U istoj nježnosti kojom se Bog priginje svome stvorenju. Ta, Bog ne stvara buku vrteći kotače svemira, nebrojenih zviježđa, sad na jednu – sad na drugu stranu, ubrzavajući i naglo kočeći da se ne sudare, kao što u igri čine razuzdana djeca. Nema buke ni u rastu trave, ni u rastu čeda čovječega. I smjena je godišnjih doba nježna kao najblaži preobražaj. Sve je u savršenu skladu što Duh Božji čini. Sve je konkretno i u isti mah tajnovito, kao njegov prelijepi Gregorijanski koral. Sve odiše blagim, savršenim, vječnim redom, mirom, nježnošću i dobrotom. To je djelo Duha Božjeg. Duhovna se pjesma ne može urlati. Njoj škodi svaki zamah strasti u ritmu i dinamici, svaki strasni accelerando, ritardando, ritenuto … Ljubav se e da prevariti formalnim riječima i tjelesnim patvorinama klanjanja, ničim što od lukave laži i njezinih umijeća po ljudskoj neiskrenosti dolazi. Ona gleda srce i vidi je li u njemu tama ili sjaj. „Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati.“(Gal 6,7), veli sveti Pavao. Bog progovara po proroku Amosu: „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti… Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa.“(Am k, 21-23) Ne prodire glazbalo u nebesa niti se glas čovječji tamo čuje, već ono što je u srcu,ako je dostojno. A tko li brine o tome da nam kroz sveto pjevanje odgaja srce, osim starih redovničkih zajednica kojima veto pravilo ne dopušta da se utope u suvremeni kompromis sa svijetom. Vidio sam na jednoj svadbenoj Svetoj Misi kako uz oltar na kojem se upravo Krist otajstveno žrtvuje, mladi glazbenik na električnim orguljama u ritmu divljeg zapada povlači noktom po klavijaturi. Sve se praši od ritma, a suknjice dirigentice i zboristica samo cupkaju. Svetogrđe na Posljednjoj Večeri! Svetogrđe na Golgoti! Ne osuđujem ih, je ne znaju što čine. Divni su to mladići i djevojke, iskreno Kristu otvoreni, ali nepoučeni o razlici između Duha Božjeg i pomadarskih duhova ovoga svijeta. U Crkvi vidjeh i drugčije. Iznenadih se kad mi kartuzijanski prior reče kako je vrlo teško koralno pijevanje. Pomislih – u čemu, kad ionako mrmore u noći da ih se jedva čuje?
Oni su Bogu srcem pjevali. Trudili su se ljepotu korala podvrći iskrenosti, da bi pjevanje prodahnuli molitvom. Zato su ga prekidali dugim dubokim tišinama. Svaki je monah – u realnosti svoga naravnoga disanja, u najvećim dubinama potpune iskrenosti i svijesti punine dara života – pjesmom, kao živim odrazom vlastitoga biće, slavio Boga. U pjesmi im se vidio Čovjek i u njemu nazirao Bog. To pjevanje nije bilo umjetnost, nego tajansto života.
|