Meni se pak topik ni najmanje ne sviđa, od naslova na dalje. Jednostavno ne želim nikoga upoznati na tako očit i vulgaran način; ne želim da me itko od prve minute mjerka i procjenjuje u kontekstu veze/braka, a vrijedi i vice versa.
Nema to previše veze s tobom, draga Rebeka. Sama ideja mi je degutantna, čak i kad je u djelo provode
svećenici. O tom je slučaju već bilo riječi na ovom forumu. "Hodočašće za samce", svašta.
Neovisno o spolu, ako mi se neka osoba među poznanicima posebno sviđa, pokušavam s njom razviti prijateljstvo bez ikakvih pretenzija i skrivenih namjera. To je već samo po sebi dovoljno teško i rijetko uspije.
Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću. Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati. (Sir 6,6-7)
Duboka i iskrena prijateljstva među osobama različitog spola vrlo su rijetka, među ljudima koji ne žive sakramentalnim životom možda čak i nemoguća. Problem najčešće stvori požuda - to nesretno dijete sebeljublja - s kojom gadnih problema imaju i kršćani, a kamoli ovi vani. Ili pak nešto drugo, jer zla krv koja uništi prijateljstvo može nastati iz cijelog mnoštva najrazličitijih razloga.
Za moj pojam kršćanski brak bi trebao nastati iz jednog takvog iskrenog prijateljstva, ako se dogodi da oboje prijatelja s vremenom shvate da bi sklapanje braka mogla biti Božja volja za njihov život. A ako do braka ipak ne dođe, opet dobro. Jer
prava prijateljstva imaju vrijednost sama po sebi i 'nadgradnja' u vidu braka nije nužno potrebna. Prijateljstvo koje se raspadne zbog nekakvih 'unilateralnih' želja i planova vezano za brak nikad i nije bilo pravo prijateljstvo.
I za kraj, a u čast sutrašnjeg Valentinova (hehehe), evo copy&paste što sam o romantičnoj ljubavi (erosu) napisao prije nekoliko mjeseci - sveudulj mislim isto:
Citat:
Prilično sam uvjeren da je romantična ljubav u osnovi jedan sebičan osjećaj koji čovjeka sam po sebi ne može usrećiti. Dobrim dijelom je bazirana na obmani osjetila i zavedenosti duha, od čega otrježnjenje zna biti vrlo bolno. Erich Fromm nije bio kršćanin ali mislim da je bolje shvatio bit ljubavi nego mnogi kršćani, pogotovo na ovom forumu. Evo citat iz njegove poznate knjižice "Umijeće ljubavi":
"Ljubav treba da bude suštinski čin volje, čin odluke da potpuno posvetim svoj život životu druge osobe. I zaista, taj se princip nalazi iza ideje o nerazrješivosti braka ... U suvremenoj zapadnoj kulturi ... trebalo bi da ljubav bude rezultat spontane emocionalne reakcije, iznenadnog nadolaska neodoljiva osjećaja. ... Tada čovjek ne uočava važni faktor erotske (tj. bračne) ljubavi - volju. Voljeti nekoga nije samo jako osjećanje - ono je odluka, sud, obećanje. Kad bi ljubav bila samo osjećaj, ne bi postojao razlog za obećanje da ćemo se voljeti zauvijek."
Zaljubljenost (eros ili žudnja) je samo jedna od manifestacija ljubavi. Prijateljstvo je također vrsta ljubavi - philia. Ali najuzvišenija vrsta ljubavi jest ona božanska, nesebična i davajuća ljubav - agape, o kojoj nema boljeg teksta od 13. poglavlja Prve poslanice Kornićanima.
Nemoj misliti da prezirem tu romantičnu ljubav. Lako je reći - to je puka zaljubljenost koja prođe i ne vrijedi ništa. Međutim, analogija je potpuna sa 'zaljubljenošću' u Boga. I u jednom i u drugom slučaju sve pada u vodu ako se iz žudnje-erosa ne razviju i sve ostale vrste ljubavi, međusobno prijateljstvo i povjerenje, a posebno ona nesebična i davajuća ljubav - agape - o kojoj Pavao toliko piše. "Ljubav nikad ne prestaje", kaže Pavao, ali samo ako je utemeljena na slobodnoj i čvrstoj odluci.
Login
FAQ
Chat
Traži
