www.tebe-trazim.com

PUSTINJA I RIJEKA

Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu
se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi
živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha.
"To je moj kraj. Pustinu neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati.
Nikada neću stići do mora, sve je gotovo,"
očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči
spasiti.
"Prepusti se suncu da te zgrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare.
Za ostalo ću se ja pobrinuti," predloži vjetar.
Rijeka se još više uplaši.
"Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno,
nisam stvorena da letim zrakom."
Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak.
Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo
ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš
prema moru."
No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi su ljudi zaboravili da postoji samo jedan način da prevladaju iznenadne pustinje
osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život.
Valja dopustiti da nas preobrazi sunce to jest Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga.
No ti je rizik kojemu su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao:
"Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide." (Bruno Ferrero)

SUHOĆA DUŠE

"Kada se duša osjeća praznom, ona traži osvježenje i tekućinu da se napije, i pita se neprestance: gdje je moj Bog da me osvježi i da utaži moju žeđ? Gdje je blagi lahor moga Isusa? Ona jedan trenutak moli i nada se. Ona još moli i nada se...moli...nada se...ali odgovora nema...
Njezine suze cure da očituju što joj treba. Duša je žedna i bori se da nadzire tu žeđ...I ona nada se i nada se...Onda, postane svjesna da troši energiju bez rezultata, i dođe dotle da se prepusti šutnji...Ona prihvaća i moli sada bez riječi.
Učinak je sličan onom, kada u žarkoj ljetnoj vrućini usred pustinje, dok osjećaš suhoću - topli ti vjetar zapljusne u lice. Pred tom suhoćom zapitaš se: Kako ovdje uopće može postojati život? Koža ti se suši, žeđ te muči i osjećaš opekline na koži. Dolaze ti tada u pamet slijedeća pitanja: Gdje je ta ljepota pustinje? Gdje su ti mliječni kaktusi i cvijeće koje privlači pčele da izvuku med?
Ista stvar sada...ali oblaci počinju prekrivati žarko sunce...Umorna, ti zastajkuješ i zatvaraš oči.Tiho kapanje suza pretvara se u osvježavajući izvor. Vrući lahor donosi jednu blagu i ugodnu svježinu, i ti ostaješ kao mirno uspavana.
Malena moja, ja ti sada opisujem kako se ožednjela duša u ludo troši do zadnjih snaga brižno tražeći vodu, da se napije i povrati si život. To je put kroz noć gdje su svjetla toliko jaka da te zasljepljuju i daju ti tjeskobu, jer ljepota života odlazi. Što činiš ti? Ti rasiplješ svu svoju energiju pokušavajući naći ljepotu, i to čineći, umaraš se. Sunce je tako jako da ono suši svaki izvor energije koja izlazi iz tebe i prouzrokuje ti još veću žeđ.Pokušavajući nadzirati situaciju, tražeći da oslobodiš duh, ti nisi našla život nego suprotno. Konačno, prepuštajući se, mir isloboda, svježi vjetar i osvježenje dolaze od Boga da te okrijepe. Pustinja se preokreće u perivoj ljepote. Brda čine hladovinu u pustinji i izlažu svjetlu pri zalazu sunca svoje biljke umirujućeg mirisa...Sve ono što si ti mislila da umire zbog palećeg žara, sada jasno zrači ljepotu pustinje!
Ono što vas želim poučiti jest da budete vedri i mirni. U suhoći duše ostajte u šutnji. Strpljivo čekajte da vam Bog ukaže svoje lice. Nemojte se bojati ni žalostiti, jer niste sami. Prepustite se i prihvatite sebe takvima kakvi jeste. Lišite se samih sebe, razotkrijte se, budite ponizni. Ne zaboravite da se poniznost izgrađuje u šutnji. Čekajte, kao što sam ja čekao. Ispitujte svoju nutrinu i budite jednostavni. Ne borite se da kontrolirate situaciju. Dok hodate kroz pješčanu oluju, ostanite mirni, vi ne možete kontrolirati pješčanu oluju...Tako i duša ne može imati pod kontrolom (nadzirati) suhoću. Pokušati kontrolirati je imalo bi za posljedicu produžiti je prouzrokujući zasljepljenje. Pričekajte dok svane dan, i s njime će se sve obnoviti.

(Isus Catalini 26.X.1996.)

DAR LJUBAVI

Ja sam vaš Gospodin, pun milosti i ljubavi. Počinite u mojoj
ljubavi, hodajte mojim putovima. Svaki je tjedan tjedan napretka,
snažnog napretka. Vi to ne morate vidjeti, ali ja vidim.
Ja ne cijenim po vanjskom izgledu, cijenim srce i u vašim srcima
vidim jednu jedinu želju, da vršite moju volju. Najjednostavniji
djetetov dar, donesen ili učinjen s jedinom željom da vas obraduje
ili iskaže vam ljubav, nije li vam draži od darova onih koji vas ne ljube?
Zato, premda vam se čini da je vaš rad neuspio ili pomućen,
ja ga vidim kao dar ljubavi. Hrabro, djeco moja.
Kad se čovjek penje uza strmo brdo, često je svjesniji slabosti
svojih drhtavih nogu nego veličanstvenog pogleda, ili čak svojega
uspješnog penjanja.
Postojanost, postojanost. Ljubav i osmijeh. Radujte se.

IZABRAO SI

Za ljubav si izabrao
tako jednostavnu Djevojku
u Njenom si život sakrio
Tajnu svoga života

Svidjeli su Ti se plodovi Njezine duše
što se poput zrelog klasja
izdižu u ljepoti i čistoći
Njezine vjere, nade i ljubavi

Zavolio si je od vjekova
Njezino srce uvijek je s Tobom
a Tvoje je srce zauvijek spojeno
s Njezinom tišinom, mirom i dobrotom

Htio si da Ona bude Majka
Tvojoj Riječi
Kalež ispunjen Ljubavlju
između Tebe i Sina

Bezgrešna u Tebi
Isusova Majka
Zaručnica Tvoga Duha
Marija

UNATOČ TOMU POKUŠAJ

Ako osjećaš da je tvoje srce puno
tjeskobne brige,
unatoč tomu pokušaj
biti prijazan bratu u nevolji.
Ako osjećaš da te tvoja hrabrost napustila,
unatoč tomu pokušaj
obodriti brata u malodušju.

Ako osjećaš da je zanos tvoje vjere klonuo,
unatoč tomu pokušaj
potkrijepiti vjeru bratovu.
Ako osjećaš da se u tebi gnijezdi pakost,
unatoč tomu pokušaj
ljubazno priteći bratu u pomoć.

Ako osjećaš napast napustiti tvrdu životnu borbu,
unatoč tomu pokušaj ustrajati,
graditi bolji svijet:
braća te tvoja trebaju.
I ako te život obori na zemlju i pokuša zarobiti,
unatoč tomu ne propusti,
ponekad, pogledati k nebu!

JA IDEM ISPRED

Vi, djeco moja, nikada nećete propasti, jer je u vama Život života.
Život koji je kroz vjekove održao moje sluge u opasnostima, u nedaćama, u žalostima.
Jedanput kad se rodite u Duhu, onda je TO vaš životni dah.
Nikad ne smijete sumnjati, nikad se brinuti, nego morate ići korak
po korak, putem u slobodu. Gledajte da njime idete sa mnom.
To znači bez zabrinutosti, bez tjeskobe, ali to NE znači bez napora.
Kad su moji učenici rekli da su lovili čitavu noć, a ništa nisu ulovili,
nisam im brod ispunio ribom bez njihova napora. Ne! Rekao sam im:
"Bacite mreže u dubinu..."
Životi su im bili u opasnosti, brod je gotovo potonuo, morali su pozvati
prijatelje u pomoć i pokrpati razderane mreže.
Svaka od tih nevolja mogla ih je nagnati da pomisle da nije bilo moje pomoći za njih.
A ipak, kad su sjeli na obalu i popravili svoje mreže, mogli su vidjeti
moju ljubav i skrb.
Čovjek raste kroz napor.
Čovjek koji dopre do planinsko vrha vlakom ili kolima ne nauči
penjačku lekciju. Ali zapamtite, to ne znači da nema vođu, to ne
znači da moj Duh ne daje mudrost i snagu. Koliko puta, kad vi malo
znate o tome, idem ispred vas da pripravim put, tu da umekšam
srce, tamo da nadvladam.

MALO LJUBAVI, MALO PAŽNJE
(Misli Majke Tereze za svaki dan)

Jedne smo večeri pokupile na ulici četvoro ljudi. Jedna je žena bila u veoma lošem stanju. Rekla sam sestrama: "Vi se pobrinite za ostalo troje, a ja ću za ovu ženu koja je najgore." Darovala sam joj svu svoju ljubav i pažnju i odvela ju u postelju. Na njezinom sam licu ugledala lijep osmijeh. Držala je moju ruku i izgovorila samo jednu riječ: "Hvala."
Zatim je umrla.

Ako mi je to ikako bilo moguće, nisam nikada propuštala posjećivati domove za stare ljude. Mnoge su od njih smjestili u dom njihovi sinovi i kćeri i tada zaboravili na njih. Oni su imali doduše sve, mnoge lijepe stvari, ali svaki je od njih stalno upućivao pogled k vratima. Među tim starim ljudima nisam vidjela ni jednog jedinoga koji se smješio. Tada sam se obratila jednoj sestri s pitanjem: "Kako to da su svi ti ljudi, kojima ovdje ničega ne manjka, doslovno upiljili pogled u vrata? Zašto se uopće ne smiješe? Naviknuta sam vidjeti naše ljude da se smiješe." Sestra je odgovorila: "Gotovo je svakoga dana isto. Oni čekaju. Nadaju se posjetu svoje djece." Povrijeđeni su jer su zaboravljeni. Tu je prijeko potrebna ljubav. Ta vrsta siromaštva, ta oskudica ljubavi postoji i u našim kućama. Možda čak u našim vlastitim obiteljima postoji netko tko se osjeća sam i nesretan. Takvi su trenuci teški za svakoga. Posjećujemo li te ljude? Jesmo li ih spremni prihvatiti u tolikoj mjeri da osjete svu toplinu ljubavi?

Naše sestre odlaze i u Australiju u kuće siromašnih, peru, čiste i obavljaju sve moguće poslove. Kad sam jednom došla u kuću nekog čovjeka, pitala sam ga: "Smijem li očistiti vašu kuću?" On je rekao: "Meni je ovako dobro." - "Bit će vam bolje ako me pustite da malo pospremim." Naposljetku mi je dopustio da počistim. U kutu sobe vidjela sam veliku svjetiljku koja je bila puna prljavštine. Pitala sam: "Zar je nikada ne upalite?" - "Godinama nije nitko došao k meni,godinama..." Tada sam pitala: "Hoćete li upaliti svjetiljku kad dođu sestre?" - "Da." Tako sam dakle svjetiljku očistila. Kad su sestre dolazile k njemu svaki je put upalio tu svjetiljku. Dvije godine kasnije poručio mi je po jednoj sestri: "Kaži mojoj prijateljici da svjetlo što ga je zapalila u mome životu još uvijek gori."

DRUGI SU NAM POTREBNI

Bože, drugi su nam potrebni,
da bdiju, ako mi zaspimo,
da vjeruju, ako mi posumnjamo,
da mole, ako mi zanijemimo.
Drugi su nam potrebni,
koji će uz nas ići,
koji će se s nama nadati i strahovati,
koji se neće umoriti i klonuti,
na koje ćemo se moći pozivati
i koje ćemo svojim brigama
i nevoljama natovariti.
Drugi su nam potrebni,
koji će s nama pred Tobom stajati,
koji će Tebe moliti i pitati,
koji će ti zahvaljivati
i Tebi se staviti na raspolaganje.

ČUDESNO UMNOŽENJE VREMENA
(Prema Mt 13, 13 - 20)

Vidje On silan svijet,
sažali mu se nad njim te im je govorio
o neodoljivoj Božjoj ljubavi.
A kad je pala večer, rekoše njegovi učenici:
Gospodine, otpusti taj narod,
već je kasno, a nemaju ni vremena.
Pružite im vi, reče On,
dajte im od svoga vremena!
Ta ni sami nemamo vremena, odgovore oni,
a ono što imamo -to malo-
kako rasporediti na tolike?
Ali je među njima bio jedan,
koji je još imao pet slobodnih termina,
za svaki slučaj
i uz to dva put po četvrt sata.
Isus, uz smiješak,
uze tih pet termina
i ono dva put po četvrt sata
u svoje ruke.
Pogleda na nebo, zahvali, blagoslovi
i davaše svojim učenicima
da to dragocjeno vrijeme
podijele mnoštvu.
I gle: to malo doteklo je svima.
Na kraju, još je preostalo
punih dvanaest dana
od ono malo vremena.
Pripovijeda se, da su se svi čudili.
Vidješe, naime, kako je od nemogućeg
postalo moguće.

CRKVA

Sada je Crkva takva. Puna je dobrih i zlih. Crkvu ispunja mnoštvo. Ali je to mnoštvo katkada pritišće. Gotovo kuša dovesti do brodoloma. Sva sila onih koji nećudoredno žive poremećuje one što krjeposno žive. Dolazi do velike pometnje. Dok se uzdiže ljude koji opako žive, za luda se drži tko pošteno živi. To je nadasve stoga što su -gledom na ovozemna dobra- mnogi nepošteni sretni, a mnogi nevini nesretni. Kako se treba bojati da se od brodoloma ne potisne i potone! Kako se, predragi, treba strašiti da čestiti čovjek ne rekne: "Što mi koristi ako časno živim? Onaj, eno, živi grješno. Ipak ga više časte nego mene. Kakva je meni korist od toga da pošteno živim?" Živiš plemenito. Nemoj se umoriti i gledati natrag. Istinito je obećanje tvoga Gospodara. Tko ustraje do konca, spasit će se. Kažeš da drugi grješno živi i da je sretan. Varaš se. Nesretan je. To je nesretniji što sebi više utvara da je sretan. Ludost je što ne spoznaje svoju bijedu.
(Sv.Augustin)