posto neznam u koju temu bi ovaj tekst stavio sjetio sam se da imam osobni forum
... eto nesto sad prije Bozica... malo duzi tekst ali super je
POSTAJUĆI ČOVJEKOM, A OSTAJUĆI BOGOM... „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ˝Neka bude svjetlost!˝ I bi svjetlost. I reče Bog: ˝Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...˝ (Post 1,1-3. 26)
Božja riječ razbila je šutnju i u prazninu donijela život... čovjeka na svoju sliku. No, stvorenje se odlučilo za grijeh i vratilo se pustoši i praznini poput one iskonske. Bog je čovjeku progovarao i dalje, a čovjek se često odvraćao od Njega. Bog nije odustajao, bio je uporan, pun ljubavi i nježnosti, no čovjek se radije sam sebi tek prividno vraćao i tako od Boga udaljavao. I nakon što je čovjek odbacio prvotni dijalog s Bogom, Stvoritelj je svoje stvorenje pripremao za novi dijalog u kojemu će mu progovoriti kao čovjek...na potpuno ljudski način...da mu bude bliži, da mu bude opipljiviji, da mu bude razumljiviji.
Ova večer...toliko značajna, tako bremenita i dramatična, početak je ostvarenja toga drugog dijaloga: Onaj koji je u početku sve stvorio sada sam ulazi u tamu i sam se rađa među stvorenjima. Postajući čovjekom, a ostajući Bogom unosi u našu tamu i lutanja svjetlo i smisao, rasvjetljuje naše poglede za prepoznavanje istinskoga Puta, Istine i Života jer: „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.“ (Iv 1, 9) Kad se navršila naša nepravednost Bog, silazeći k nama, obnavlja čovjekovo dostojanstvo...koje li „ljudskosti ljubavi Božje“ (Poslanica Diognetu); ispunilo se vrijeme koje je odredila nedokučiva i duboka Božja providnost i Riječ Božja postaje čovjekom „da izmiri ljudsku narav s njenim Stvoriteljem“ (sv. Lav Veliki) upućujući ljudski rod u „najnutarnije tajnosti Božje“ (DV). Riječ Božja silazi u ljudsku nemoć i krhkost da bude bliza našoj ranjenoj ljudskosti i vrati joj cjelovitost; povezuje kraj s Počelom-čovjeka s Bogom i tako ostvaruje jedinstvo i zajedništvo Boga i ljudi (sv. Irenej) koje je Stvoritelj od početka zamislio. Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi...pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga... (usp Tit 2,11; 3 ,4), i postaje čovjekom poput tebe i mene, čovjekom u svemu sličnom nama osim u grijehu. Zbog naših grijeha Riječ se utjelovila i preuzela našu krivicu da bismo mi dobili božansku snagu, Riječ ulazi u naša tapkanja da bismo mi učili hodati, ulazi u naše utabane staze da bi naši koraci postajali novima, hoda ljudskim nogama da lakše prepoznajemo Božji svakodnevni hod s nama i da naši koraci prohodani za druge iz ljubavi ne budu uzaludni. Bog uzima ljudske ruke da nas uči radosti života koja je u davanju, a ne u primanju. Riječ Božja tijelom postaje i gleda ljudskim očima kako bi naši pogledi postajali čišći, dobrohotniji, gleda očima koje plaču kako bi nama pokazao da smijemo biti slabi, ali ne i očajni. Bog progovara ljudskim govorom da bismo mi učili govoriti s Njim i da naše riječi postaju djela. Bog postaje ljudskim tijelom kako bi naša nevjera napokon povjerovala, uzima ljudsko krhko tijelo kako bismo mi postajali autentičnija slika Božja, hram Božji. Riječ tijelom postaje i uzima ljudsko srce da mi učimo biti i voljeti, da učimo kako logika ljubavi pobjeđuje nad logikom ovoga svijeta. Riječ Božja nastanjuje se u čovjeku koji svakodnevno osjeća duboku čežnju za srećom i smislom kako bismo mi učili čekati i pouzdavati se. Ni iskustvo patnje Bogočovjek ne zaobilazi kako bi s nje skinuo prokletstvo i pokazao nam njen smisao. Bog u liku čovjeka dopušta biti prognan i zarobljen kako bi nas poučio da prava sloboda iz srca izvire, preuzima na se i iskustvo padanja kako bismo mi učili da smijemo padati ali ne i ostati ležati. Bog kruhom postaje da mi imamo hranu za život vječni i da život imamo, u izobilju da ga imamo. Bog postaje čovjekom i dopušta biti iskušavan pokazajući da zlo nema zadnju riječ, silazi u iskustvo smrti i oduzima joj snagu pokazujući da smrt nije kraj, učeći nas da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo jer duše ne mogu pogubiti. Riječ Božja vraća se Ocu kako bi nama otvorila vrata u vječni život.
On dolazi da bude s nama Bog kako bismo mi mogli biti ljudi s Bogom, silazi u našu ljudskost posvećujući je da postane uistinu ljudska-božanska... i pokazuje tako da čovjek ne može primiti ništa ako mu nije dano s nebesa (sv. Augustin). I Riječ je tijelom postala da čovjeka privikne primati Boga i da Boga privikne stanovati u čovjeku (sv. Irenej).
Kralj vjekova rađa se u vremenu te se oblik Boga i oblik sluge ujedinjuju u jednoj Osobi (sv. Lav Veliki). Bog se rađa da bi nas ljude zadužene do grla poput najbližeg srodnika uzeo k sebi, otkupio nas iz ropstva (Željko Tanjić) i tako nam omogućio da budemo dionici pobjedničke slave jer ju je postigao u našoj naravi (sv. Lav Veliki). „I riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14) i smrtno postade besmrtno, tjelesno duhovno, a ono od zemlje načinjeno prodrije kroz nebeska vrata. (sv. Atanazije)
I dok Ga večeras ponovno očekujemo na nama vlastite, uhodane načine, On dolazi na iznenađujuće nov i drukčiji način. On je već došao, ali još mi moramo postati kršćani, Riječ je tijelom postala i čeka da se i naše riječi utjelove, presele u tijelo, u zbilju, u govor života jer utjelovljenje se događa u nama kad naša djela govore više od naših riječi. (usp. Živo vrelo 27/2010/ 12 i 13).
Login
FAQ
Chat
Traži
