16. srpanj
Karmelska Gospa
Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.
Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242–1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama BD Marija.
Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. »subotnja povlastica«, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.
U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je »dana divota Karmela« (Iz 35,2), da »vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega«. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena »Karmel«. To ime znači »plodna vrtna zemlja«. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji »gladuju i žeđaju za pravednošću«. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.
Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.
Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko još danas želi vidjeti jednu takvu svečanost, može je vidjeti i doživjeti u velikoj karmelićanskoj crkvi u Somboru, a i u samostanu bosonogih karmelićanki u Brezovici kraj Zagreba.
Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.
Sveta MarijaMagdalena Postel
(1756–1846)
Kao opravdanje za upoznavanje života tolikih svetaca navodim riječi sv. Bernarda iz jedne njegove propovijedi na svetkovinu Sviju svetih: »Crkva nas prvorođenaca čeka, a mi je zanemarujemo; sveci nas žele, a mi o njima ne vodimo računa; pravednici nam se nadaju, a mi bježimo od njih! Probudimo se, braćo moja: uskrsnimo s Kristom; tražimo dobra tamo gore i naslađujmo se njima! Želimo za onima koji za nama čeznu; požurimo se k njima koji nas čekaju; trčimo pred njih željama svojih srdaca! U našim zemaljskim okolnostima, vezama, nema sigurnosti, savršenosti, mira. Pa ipak i ovdje dolje kako je dobro i ugodno kad braća stanuju skupa (usp. Ps 132,1)! Sve suprotivštine što dolaze bilo iznutra bilo izvana odmah su lakše u društvu tako bliske braće, s kojom smo u Gospodinu jedno srce i jedna duša. Koliko će slađe, blaženije biti sjedinjenje izuzeto od svake sumnje i nesuglasice, gdje će nas savršena ljubav povezivati u neraskidivom vezu pa, kao što su Otac i Sin jedno, i mi ćemo u njima biti jedno!«
Iz tih se nadahnutih riječi medotečnog naučitelja jasno očituje sva ljepota općinstva i zajedništva svetih, naše povezanosti sa svecima. Posve je razumljivo da će ta povezanost postati dublja, usrdnija, savršenija, što svece više budemo upoznali. Zato se i pišu njihovi životopisi, zato i životopis ove svetice.
MarijaMagdalena Postel rodila se 28. studenoga 1756. u imućnoj i brojnoj seljačkoj obitelji u Barfleuru, u francuskoj pokrajini Normandiji. Na krštenju, koje joj je odmah podijeljeno, dobila je ime JulijaFranciskaKatarina, koje će kao redovnica promijeniti u MarijaMagdalena. Djevojčica se već od malena stvarno isticala dubokom i iskrenom pobožnošću, ljubavlju prema bližnjemu, sposobnošću za žrtve i pokore koje si je sama nalagala. Da se zbilja radilo o ranoj zrelosti vidi se po tome što su je mimo tadašnje prakse pripustili prvoj pričesti već u 9. godini. Primivši temeljnu, prilično skromnu izobrazbu, pošla je k benediktinkama u Valognes, gdje je primila svestrani odgoj. Kraj sve svoje sklonosti prema duhovnom životu nimalo nije osjećala želju za redovničkim životom jedne benediktinke. Zato se u dobi od 18 godina vratila kući te u Barfleuru otvorila jedan dom za odoj mladeži. Bila je to za njezinu dob prava smionost i izazov. No to je vlastitost mnogih svetaca.
Julija je imala izrazit odgojiteljski talenat pa je u domu brzo postigla izvanredne odgojne rezultate. Uz odgojni rad dala se i na strogu pokoru, kojoj će ostati dosljedno vjerna sve do smrti. Obdržavala je vrlo strogu apstinenciju, gotovo neprestan post. Tome je pridodavala i druge vanjske pokore: bičevala se i nosila pokornički pojas.
Ta vrlo odlučna žena hrabro je dočekala i sve strahote Francuske revolucije. Kako je župnik u Barfleuru protiv crkvenih direktiva položio ipak prisegu na državni ustav, Julija mu je pružila otpor te uz dopuštenje zakonitih crkvenih vlasti u svojoj kući otvorila bogomolju u kojoj je čuvala Euharistiju i dijelila pričest. Pravo je čudo da je kraj takve aktivnosti izbjegla zatvoru. Kad je u župi kasnije između dvije struje nastao razdor, njoj je pošlo za rukom smiriti duhove te uspostaviti jedinstvo.
Julija se već dulje vremena bavila mišlju o osnutku jedne družbe za odgoj i školovanje mladeži, eventualno i dvorbu bolesnika. Kad je g. 1805. – u doba Napoleonove vladavine – bila zamoljena da u Cherbourgu preuzme brigu i odgovornost za jednu školu, dobila je u osobi kreposna svećenika Abbé Cabarta odlična duhovnog vođu i savjetnika. Ona mu je iznijela naum o osnutku družbe, koji je i on prihvatio te za ostvarenje tog pothvata od mjesnog biskupa isposlovao potrebno dopuštenje. I tako nastade mala zajednica Siromašnih kćeri milosrđa, ili sestara kršćanskih škola od milosrđa, nešto slično družbi školske braće sv. Ivana de La Salle. Julija je na Malu Gospu 1807. položila prve zavjete, uzela redovničko ime MarijaMagdalena te postala prva glavarica nove redovničke ustanove.
Broj je sestara neprestano rastao pa su doskora mogle preuzeti i školu u Octevillu. G. 1811. majka je utemeljiteljica nove družbe pošla u Tamerville, gdje je oko sebe okupila najprije četicu siročadi. U tome gradiću nije baš bilo izgleda za osnutak nove škole pa su sestre pošle u Valognes. Nova je družba upala tada u prvu jaču krizu. Poumirao je veći dio sestara i ostalo ih je samo šest. Čak je i Abbé Cabart mislio da bi zbog tako malog broja sestara družbu valjalo dokinuti, no majka MarijaMagdalena u svom nepokolebljivom pouzdanju u Providnost nije se nikako mogla složiti s tim prijedlogom.
I dobro je da je izdržala teško iskušenje. Već g. 1816. seoski im je načelnik u blizini jednog sela kod Tamervilla povjerio školu. Sestre su tu sa svojom odlučnom poglavaricom postavile čvrste temelje svoje ustanove. Otvorile su pansionat u kojem je rad na opće zadovoljstvo upravo cvjetao. MarijiMagdaleni je bilo već 63 godine, pa ipak se nije sustezala podvrgnuti još dodatnom školovanju i ispitima, što je za voditelje školskih ustanova tražila država. Bog je družbu blagoslovio novim zvanjima pa se ona poče sve više širiti i otvarati nove ustanove. U zgradama negdašnje opatije SaintSauveur le Vicomte nastanilo se vodstvo družbe i tako ta kuća postade njezina kuća matica. Duhovnu skrb nad družbom 1837. godine preuzeo je Abbé Delamare, kasniji biskup u Luçonu. On je majci utemeljiteljici bio velika pomoć. Uz njegovu je suradnju došlo do konačnih Konstitucija Družbe sestara kršćanskih škola iz milosrđa, nadahnutih Konstitucijama školske braće.
Posljednje godine svoga života Magdalena Postel je mnogo pretrpjela zbog sukoba s mjesnim župnikom u SaintSauveuru. On je bio zavidan radu sestara pa ga je na razne načine ometao. Žalosno, ali ipak stvarno. No, sve to nije moglo smesti ni utemeljiteljicu ni njezine vrijedne sestre koje su i dalje radile kako su znale i u danim mogućnostima. Majka je utemeljiteljica umrla 16. srpnja 1846., a njezina je družba imala tada već 37 kuća, od toga broja jednu u Parizu. Odmah su je poslije smrti počeli štovati i zazivati kao sveticu. Njezin grob postade mjestom stalnih hodočašća. Nakon temeljito vođenog postupka papa Pio X. proglasio ju je 22. siječnja 1908. blaženom, a Pio XI. 24. svibnja svete godine 1925. svetom.
|