O blagdanu SVIJEĆNICE:
Do II. Vatikanskog Koncila taj se je blagdan slavio kao Marijin. Danas je prvenstveno blagdan Isusova PRIKAZANJA u Hramu.
U Jeruzalemu se početkom 5. st. slavio jednakom radošću kao Uskrs. U 6. st. postaje zapovijedanim blagdanom. Slavio se je 40-i dan nakon Bogojavljenja, a otkako je uveden blagdan Božića, slavi se 2. veljače.
Izvorni naziv na Istoku je bio BLAGDAN SUSRETA Gospodnjeg s izabranim predstavnicima naroda starcem Šimunom i staricom Anom.
Na Zapadu je bio Marijin blagdan. Svaki koji je došao u dodir s krvlju (Levitski zakonik), morao se je obredno očistiti, pa tako i Marija nakon rođenja Isusova.
Od 5. stoljeća na taj dan su poznate procesije sa svijećama.
Nakon liturgijske reforme na II. Vat. Koncilu, blagdanu se vraća staro značenje PRIKAZANJE GOSPODINOVO, i potiče na razmišljanje o svjetlu, vjeri ...
Evanđelje današnjeg blagdana (Lk 2,22-40) nam govori kako je kod Prikazanja Isusova u Hramu nazočno samo par "sitnih" ljudi, mada je Isus dugo očekivani Mesija. Osim roditelja Isusovih, tu su starac Šimun i starica Ana. Oboje mali ljudi, pravedni i pobožni i puni nade, da će prije smrti vidjeti Mesiju. Oni su pravi predstavnici Izraela. U tom malom djetetu, njima biva dano od Duha Svetoga, da prepoznaju Mesiju.
Šimun, pravedan i bogobojazan i Ana, pobožna, koja usprkos svoje teške sudbine nije skrahirala, nego "postom i molitvom" služi Bogu, oboje smiju na kraju svog ovozemaljskog hoda doživjeti, da njihovo iščekivanje Mesije nije bilo uzalud.
Doživljavaju:
Veliki, uzvišeni Bog obraća se malim ljudima. On im govori:"Nisam vas previdio, nego sam vam blizu." Starim ljudima govori:"Kod vas sam, kod vas koji ste stigli na kraj vašeg zemaljskog puta, puta s njegovim radostima i žalostima, nadama i razočaranjima. I ja računam s vama, makar ste od ljudi, ponekad i od najbližih, ostavljeni, napušteni, gurnuti u stranu..."
U primjeru starca Šimuna i starice Ane vidimo da Bog računa ne računa samo s mladima, dinamičnima, aktivnima, s onima u najboljim godinama, nego su mu isto tako važni i stariji, koje snage napuštaju, ali koji su usprkos toga otvoreni za poticaje koji dolaze od Njega.
Šimun i Ana smiju na kraju svog života u susretu s Isusom iskusiti:"Isplatilo se da smo svoj život živjeli u vjeri u Boga". Oboje su hvalili Boga i zahvaljivali mu, jer im je On Isusa darovao kao svjetlost u njihovom životu. I sad su spremni s tim svjetlom zakoračiti i kroz tamna vrata smrti.
"Kad dođe moj čas, htio bih isto tako u miru umrijeti, odstupiti poput starca Šimuna, koji je u Isusu susreo ispunjenje svojeg nadanja: sasvim drugačije nego je mislio. Šimun osjeća da može u miru na počinak, jer je svojim očima vidio da njegovo nadanje, njegovo trpljenje, njegov "izdrži" nije bio uzalud. I sad odstupa jednostavno s pozornice povijesti i polaže svu svoju vjeru, nadu i povjerenje u to dijete Isusa, kojem je pripravljao put. Šimun razumije da je njegova misija završena.
Kroz to dijete i njegovo životno djelo svijetli svjetlo, koje je Izrael, koje je Šimun nosio kroz povijest. To svjetlo sada svijetli svim narodima.
Šimune, ti si svoj život, svoju zadaću, svoju misiju ispunio. Uzeo si dijete u naručje i za taj dar zahvalio Bogu riječima: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio, pred licem svih naroda, SVJETLOST NA PROSVJETLJENJE NARODA, slavu puka svoga izraelskoga."
Šimune, kad ja budem jednog dana star i umoran, tada bih htio imati tvoju veličinu: da mogu odstupiti -
I u meni stranim oblicima vjerovanja budućih generacija-
Vidjeti onu istu nadu, koju sam i ja njegovao - i da se mogu radovati u vjeri,
Da moj život nije bio uzaludan, da nije bio uzaludan, nego da teče dalje.