|
Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan
Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše »u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.
Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje »u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.
Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Među njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).
Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: »Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,43–45).
Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.
Sveti Justo, mučenik
Trst je grad s velikim prometom. Onamo se putuje u trgovinu. No Trst je i grad s velikom kršćanskom prošlošću. Na njezinu početku stoji zaštitnik i mučenik Trsta, kome je u tom gradu posvećena starodrevna slikovita katedrala. Ona se uzdiže na brežuljku između sjenovitih stabala staroga zamka kao čuvarica svoga grada i biskupije.
Za vrijeme Dioklecijanova progonstva sveti Justo je svezanih ruku i nogu okrutno bio bačen u morske valove. Kad je poginuo, more mu je uzdignulo tijelo na površinu te prenijelo na morski žal. Odande su ga kršćani prenijeli na brežuljak poviše grada te pobožno sahranili. Kasnije nad njegovim grobom bi podignuta starokršćanska bazilika, današnja katedrala, kršćanski simbol grada Trsta i njegove povijesti.
Ime Justo znači zapravo pravednik. To ime ima mistično značenje, pozivajući nas sve na izvršivanje evanđeoske zapovijedi: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48). Pravednik je jedan i od Isusovih atributa, štoviše Krist je pravednik u najodličnijem smislu. On se, pak, kao Pravednik prinio za žrtvu za nas nepravedne i grješne.
Mučenici su oni koji su bili progonjeni zbog pravednosti, a zbog toga je i kraljevstvo nebesko njihovo. Sve nam to svojim imenom i svojim mučeništvom govori kršćanski mučenik sv. Justo.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
