Oprosti što se ubacujem, prije nastavka, ali sam pronašao tekst,
a, mislin da san ga već stavija neđe, a ne morem nać, al
ne mere da škodi...
" Je li čovjeku potreban Bog? Možda nije. Ako čovjek odluči posvetiti svoj život slikanju onda će on cijeli svoj život slikati i to će mu biti smisao života. Ako odluči posvetiti svoj život sviranju onda će on cijeli svoj život svirati.
Ako odluči posvetiti svoj život sviranju onda će on cijeli svoj život svirati. Ako odluči posvetiti svoj život fizici onda će biti fizičar. Možda će nekome biti glavni smisao osnivanje obitelji, a možda će nekom biti i osnivanje obitelji i fizika. Smisao života je obrnuto proporcionalan količini želja pojedinca. Što više pojedinac ima želja, život ima manje smisla. Što ih ima manje, život ima više smisla. Želje treba podijeliti u dvije skupine: niže želje i više želje.
Niže želje su želje koje nikako ne mogu predstavljati smisao života. Niže želje stalno nastaju i što više trčimo za njima to ih i više imamo te se smisao života jednostavno gubi zbog prevelike količine želja. Te želje najčešće možemo ostvariti pomoću novca, npr. kupovina novog automobila. Kada bi te želje bile smisao života onda bi život bio bitka u kojoj je čovjek automatski gubitnik pošto je nemoguće zadovoljiti sve takve želje. Nužan produkt zadovoljavanja takvih želja jest povećanje broja stvari koje posjedujemo, a to pak dovodi do gubljenja sebe. Zašto? Zato jer, kao što je to jedan mudar čovjek rekao: Čovjek ne posjeduje stvari, već stvari posjeduju čovjeka.
Nasuprot njih su više želje, želje koje ne možemo ostvariti jednostavnom kupovinom. Te želje ne stvaraju nove želje već stvaraju trajno zadovoljstvo u čovjeku te daju smisao njegovom životu. Jedna od tih želja mogla bi biti želja da pojedinac nauči slikati. Ako je to njegova prava želja, a ne samo neka od mnogih fiks-ideja s kojima se zbilja puno puta u životu susrećemo, onda je on našao smisao svog života. Kada nauči slikati onako kako on želi, slikanje će ga ispunjavati i ono će biti izvor njegove sreće.
Dakle, u višim se željama nalazi smisao života pojedinca i izvor njegove sreće. Ali, da bi pojedinac zbilja bio sretan on mora biti sretan i u slobodno vrijeme i na poslu. A biti sretan na poslu je veliki problem jer što ako, kao većina ljudi, ne radimo posao koji volimo? Jednostavno – ili ga nemojte raditi ili ga pokušajte zavoljeti. Raditi posao koji ne volite je najveća kazna kojom netko sam sebe može kazniti – 8 sati dnevno, 40 sati tjedno, 160 sati mjesečno raditi nešto samo da bi mogli platiti kredite i račune. A kako dolazi do toga da ljudi rade poslove koje ne vole? Jednostavno.
Ako dijete nema želju za određenim poslom u 8. razredu osnovne škole ili u 4. razredu srednje škole onda se obično gledaju koje su mu najbolje ocjene i prema tome ga se šalje u određenu srednju školu ili fakultet, s objašnjenjem: U tome ima novaca. I tako to djete odraste i postane čovjek koji radi posao koji najvjerojatnije ne voli. Zašto? Jer se novcem ne može kupiti prava sreća. Novcem se jedino mogu zadovoljiti niže želje, a rezultat toga nije prava sreća već privremena sreća i nove niže želje.
Ako je rezultat svih viših želja zadovoljstvo i sreća čovjekova i ako su više želje jedini smisao ljudskog života onda bismo mogli zaključiti da je smisao života: zadovoljstvo i sreća pojedinaca nastala zadovoljavanjem viših želja. A sada recimo ovo: smisao života pojedinca nužno mora biti nešto što će unaprijediti čovječanstvo. I sada, hoće li sretni ljudi unaprijediti čovječanstvo? Naravno. Ali, ima nešto što će više unaprijediti čovječanstno od sretnih ljudi, a to su moralni ljudi. Nisu li svi sretni ljudi nužno moralni ljudi? Nisu jer čovjekova sreća nije konstantna, u svim situacijama čovjek ne može biti sretan, a ako je sreća izvor njegovog morala onda niti neće biti moralan u svim situacijama. Na primjer, slikar izađe van s prijateljima, popije malo više, otiđe voziti i slučajno udari pješaka. Pošto zna da će imati velikih problema sa zakonom ostavlja anoniman poziv hitnoj pomoći i odlazi doma. Je li to bio moralan potez? Nije, zato jer je pješak možda iskrvario prije nego što je hitna došla, a slikar je to možda mogao spriječiti. Dakle, to je nemoralan potez. Moralan bi bio da je ostao i pomogao unesrećenom. Zašto nije? Zbog mogućnosti tužbe i kazna koje bi dobio. Zato jer je njegov moral podređen ljudskim zakonima, iako je on slikar koji svoju sreću i smisao života vidi u slikanju.
Dakle, sretni ljudi neće previše unaprijediti čovječanstvo pošto nisu nužno moralni, a to znači da jedino moralni ljudi mogu unaprijediti čovječanstvo. I sada, prema tome pogledu na smisao života slijedi da je čovjekov smisao života moralan život. A kako naučiti moralno živjeti? Tko najviše uči ljude što je moralno, a što nemoralno? Religije. Iako svaka religija ima i iracionalnih elemenata i iako se pojam religija uporno pokušava staviti u negativan kontekst kao sredstvo za manipulaciju ljudima, religija je nužna jer je upravo ona izvor morala. Na primjer, Isusovo zlatno pravilo: Ne činite drugima ono što ne želite da drugi čine vama. Kada bi se tog pravila pridržavao cijeli svijet niti jedan ljudski zakon uparen s naizgled racionalnom prosudbom ne bi mogao ,,natjerati" osobu da učini nešto nemoralno, to jest, ne bi mogao pokolebati moral u osobi pošto bi on bio podređen Božjem zakonu, a ne ljudskom.
Dakle, smisao života je moral, a izvor morala je u religijama. A kako su nastale religije? Zbog velikih proroka koje je slijedio velik broj ljudi. A što su ti veliki proroci tvrdili? Da su oni Božji glasnici, Božje sluge, itd. Dakle, izvor velikih proroka je njihova spoznaja Boga, svejedno u kojem se on obliku zamišljao (svejedno koja religija). I sada imamo ovo: moral – religije – proroci - Bog. Ako je smisao života moral onda je smisao života religija, a onda je smisao života ugledanje na proroke, a onda je smisao života spoznaja Boga.
Da rezimiram: Smisao života jest spoznaja Boga. Ali, i spoznaja Boga je želja. Spada li ona u niže želje? Nikako. Spada li u više? Isto ne, pošto bi onda bila jednaka želji da pojedinac postane slikar. Dakle, postoji još jedna vrsta želje, koja je superiornija i višim i, naravno, nižim željama i u čijoj skupini ne postoji niti jedna želja osim te. Najviša želja – želja za spoznajom Boga.
Život ima više smisla ako pojedinac ima manje želja. Najviše želja je u nižim željama, puno manje u višim, a samo jedna u najvišoj želji. Znači li to da je najisplativije biti svećenik? Možda, ali svaki čovjek ima svoju svrhu i nisu svi stvoreni da bi bili svećenici. Svjestan sam da će neki moralan život iskoristiti kako sredstvo koje će im pomoći u ostvarenju nekih vlastitih viših želja. Možda oni i neće vjerovati u Boga ili u proroke ili u religije. Ali živjet će moralno. A to je najvažnije – moralan život. Dok u osobi postoji moral postoji i mogućnost da shvati koje su stvari u čovjekovom životu najvažnije."
Autor: Vedran Kovačević
****************************
samo moralan život može biti normalan život
blaženi oni koji ne vidješe, a povjerovaše...
"„Sve je moguće onome koji vjeruje!" (Mk9,23) Tako je uzviknuo sam Isus kad su mu doveli dječaka iz kojega njegovi učenici nisu mogli istjerati zlog duha. Dječakov otac je na to uzviknuo: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!" U ove dvije rečenice, u ova dva uzvika sadržan je sav odnos između nas koji vjerujemo u Isusa i samog Isusa. Naša vjera je paradoks. Dječakov otac je taj paradoks izrekao u formuli: „Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!" Da, vjerujem, ali moja vjera je slaba, opterećena sumnjom i strahom. Da, vjerujem, ali moja vjera je često na granici nevjere. Pomozi mi Isuse da potpuno povjerujem. Pomozi mojoj nevjeri. Iskrenost tog čovjeka je dirljiva. I očaj koji je progovorio iz njega, kao i iz svakog čovjeka kad se suoči sa strašnim iskušenjima vlastite vjere. Vjera vjernika i nevjera nevjernika mogu se ponekad susresti u jednoj nevidljivoj točci, kad se začudo otkriva nevjera vjernika i vjera nevjernika. Taj paradoks je još najtajnovitiji. Deklaracija vjere sama po sebi ništa ne mora značiti ako nije potvrđena živim svjedočanstvom. Jednako tako, deklaracija nevjere, može značiti samo prkos ili nešto drugo iza čega se skriva očajnička potreba da se vjeruje!
Zašto je to tako? Zato jer vjera nije uvjerenje. Vjera nije intelektualni stav, vjera nije znanje. Vjera nije ni ideologija ni običajnost. Vjera je prije svega iskustvo, ali kakvo iskustvo! Vjera je duhovno-egzistencijalni stav čitave osobe. Ako ne prožimlje čovjekovu duhovnu i egzistencijalnu stvarnost, vjera nije ništa više od puke teorije. Vjera obuhvaća i esenciju i egzistenciju. Ona je potvrda esencije u samoj egzistenciji. I obrnuto, potvrda egzistencije u esenciji. Problem stare filozofije, odnosno metafizike je u tomu što je bitak apstrahirala od egzistencije i pojavnosti. Međutim, vlastiti bitak ne možemo zamisliti bez njegove ovjere u svojoj konkretnoj egzistenciji. Sam Isus je ušao u ljudsku stvarnost, u sasvim određenu egzistenciju, bio je drvodjelja, zarađivao je za svoj kruh, prošao je ovim svijetom stvarno, a ne iluzorno. Ušao je u krv i tijelo, i bio je od krvi i tijela kao čovjek. Tu se bitak potvrđuje kao stvaran, opipljiv. I jedino tako vjera može izražavati bit ljudske egzistencije. Ako je vjera identična bitku i egzistenciji, onda doista je sve moguće onomu koji vjeruje. Vjera više nije uvjerenje o kojemu se raspravlja, nego je vjera ona snaga koja nemoguće čini mogućim jer otvara nove dimenzije poimanja, vidi skrivene svjetove i otkriva duhovnu stvarnost postojanja."
autor, Zoran Vukman,
http://velecasnisudac.com/