Tomatino napisao:
Lijepo rečeno, zbilja lijepa definicija prave vjere! Međutim, biblijskim rječnikom rečeno, tvrd je to govor i tko ga može slušati?
Može li se prema tome itko nazvati pobožnom osobom, kršćaninom?
Razmišljajući o ovoj definiciji pada mi na pamet ona Isusova: "O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,14)
Tvrd je to govor i tko ga može slušati, ali kaj nam drugo preostaje?! Osuđeni smo na to. Svima nam teško pada Božja šutnja, ali tak jest. Svi to moramo istrpit i preživit. Neprestano padanje i dizanje u vjeri - sastavni dio duhovnog života. Lijepo mi je ono kad pisac kaže, citiram;
Ni u jednom slučaju čovjek, pa ma kako bio velik svetac, nije postao svet a da u životu nije prošao putem pokajanja. (...) Obraćenje se događa jednom ili dvaput u životu i ono stavlja čovjeka na sasvim novu stazu koja vodi do raja, no ona je popločana s više trenutaka pokajanja nego što je koraka od Palestine do Ponta. Ni jedan svetac nije bio oslobođen tog putovanja, bez obzira kakve je visine na kraju dosegao... "Kad prestaneš padati, biti ćeš u nebu, ali kad se prestaneš dizati, biti ćeš u paklu". David Torkington "Prorok"Koliko istine u ovim riječima. A ipak svaki od nas bi ovde mogao posvjedočit o barem jednoj milosti koju je primio od dragog Boga. Kaj ni možda tako?! Ako većina nas i nije iskusila taj mistični "susret sa živim Bogom", nemeremo reći da nikad nismo iskusili Božju milost u vlastitom životu, bez obzira na koji to način bilo. Svaki od nas ima neko svoje svjedočanstvo. Znaš kak se veli: čuda se događaju svaki dan, samo ih treba prepoznati. Svaki novi dan jest čudo Božje, samo pitanje je koliko to čovjek cijeni. U kontekstu Franza Kafke iz prethodnog posta, nije li neprestano dizanje također znak milosti?! Prošlo je 12 godina od početka moga obraćenja, još uvijek se dižem, još uvijek drbam i pokazujem znakove života, bez obzira na to što sam u tih 12 godina pao bezbroj puta. Nije li sama ta činjenica prekrasan znak Božje milosti?! Ja dobro znam da je čovjek sklon senzaciji i cirkusu kad je vjera u pitanju, ali meni je dovoljna spoznaja da sam još uvijek živ i Bog me nikad nije napustio. Kad bi i pao, pao sam jer sam svojevoljno napustio Boga. A bome je bilo padova u mome životu, i neki neprevarivi predosjećaj mi govori da će ih i biti.
Tomatino napisao:
Ali u tome i jest ljepota "tijesnog puta" jer da je banalan i lak bi li išta vrijedio?
Da.