www.tebe-trazim.com

Svim forumašima blagoslov u Kristu .
Htjela bih sa vama razmijeniti par osobnih iskustava na temelju prijateljstava i čuti vaša iskustva i mišljenja u tom području.
Prošle su 2 god otkako sam odabrala život u Mudrosti,život u Kristu, ne mudrosti ovoga svijeta, već Mudrosti koju pruža intenzivnija spoznaja Boga. Odonda nijedno moje dugogodišnje prijateljstvo nije izdržalo test. A bilo ih je više i to značajnih, za koje sam bila uvjerena da će potrajati cijeloga života. Vrlo sam socijalna i to mi je došlo kao šok. No ne želim biti prisiljena Boga stavljati na 2. mjesto, a stavljam ga neminovno ako moja bivša najbolja prijateljica uporno inzistira na ogovaranju nekih x ili y ljudi, podržava homoseksualizam itd.. rezimirajmo, znači gaji potpuno drukčije životne vrijednosti od mojih. Donedavno sam mislila da čak ni takve stvari ne mogu razrušiti prijateljstvo, dok mi nije prostrujalo mozgom: Pa samim time stavljaš Isusa i Njegov nauk na drugo mjesto.
Udaljila sam se od svih tih ljudi i mogu reći da se ne osjećam uopće osamljeno, naprotiv osjećam se OSLOBOĐENO!

Ne pretjerujem kada kažem da se donedavno moj socijalni krug sastojao od 10 međusobno relativno nepovezanih ljudi, meni vrlo privrženih i bliskih i obrnuto. Znači dugogodišnjih prijatelja. No naprosto se najednom sve raspalo. Od većine sam se jednostavno odmakla jer ne vidim više smisao. Od tih 10 ostalo je dvoje. To dvoje su kršćani. S njima nalazim zajednički jezik; jezik ljubavi, jezik poštivanja, jezik odanosti i najvažnije jezik iskrenosti. Uvijek mi je bila želja imati prijateljicu koja će se iskreno radovati mojoj sreći jer sam se ja dosad uvijek radovala sreći svojih bivših prijateljica. Tako je malo osoba koje iskreno ljube svog brata/sestru u Kristu. Što me žalosti jer ljudi nisu svjesni kako bi kvalitetne odnose mogli imati kad bi znali bezuvjetno davati.

Zanima me kako je vama drugima i imate li kvalitetna prijateljstva s obzirom na Prijatelja koji zauzima 1.mjesto, utemeljena na poštovanju i apsolutnoj iskrenosti? I smatrate li je li moguće održavati značajna prijateljstva s neobraćenom braćom? Ili je to plivanje protiv struje i na neki način izdaja Gospodina? (mislim na kvalitetna prijateljstva, a ne površna poznanstva).

Ugodna večer

courage

e draga moja, dobro govoriš...ja sam se isto udaljio od svog društva pa i od vjenčanog kuma...to su sve ljudi koji žive za zabavu i lovu...nisu oni loši, ali ne poznaju Istinu kako je mi poznamo...al doć će sve jednoga dana na svoje mjesto...živimo život molitve jer je to jedini pravi Život.

Mnogo je ljudi zasljepljeno ovim vanjskim svijetom..
Ja sam puno puta ispadala glupa, kada bi nesto govorila, dosadna..evo opet one sto prica o vjeri ..ali to me ni malo ne sputava naprosto jača me...
Postoje ljudi u mojem životu s kojima mogu pricati po cijele dane o vjeri i ljubavi i sretna sam što mi ih je Bog poklonio kao suputnike u ovozemaljskom životu..
Trebamo ustrajno moliti Boga da se i oni preobrate, jer što nam vrijedi graditi vanjke zidove kad smo unutra ruševine...

Da, nevjerojatno je to. Udaljiš se iznenada od ljudi s kojima si cijeli život prisan....
Ali mora se odabrati između svijeta i Krista. Baš čitam poslanicu Kološanima, čini mi se kaže: udaljite se od onih što žive u neurednosti i jačajte se u vjeri. Parafraziram.. duugo mi je trebalo da to shvatim.



Tako je Dunjica, JEDINO što nam preostaje i što smo dužni činiti jest moliti za njih... Pa i mene blijedo gledaju kad pričam o vjeri, kad pričam da su ovo zadnja vremena..... da se ovo događa zbog grijeha na zemlji, a ne zato što je zemlja iznenada 'podivljala'..

Kad želiš analizirati prijateljstvo, shvatiš da istinskog, pravog prijatelja zapravo nema. Pravi prijatelj je samo Isus. Ljudi od kojih očekuješ prijateljstvo, najčešće razočaraju, a opet ljudi su nam potrebni. S nekim moraš podijeliti svoju sreću, a onda nailaziš na zavist. Kad poželiš podijeliti tugu, povjeriti se prijatelju, koga izabrati...najbolje Isusa.
Nekako čovjek nauči s vremenom ne oslanjati se puno na ljude. Bog se pobrine da ti pošalje nekoga tko će ti pomoći u nevolji, bolesti, pa to bude netko koga sama ne bi izabrala.
Nije to stvar pogrešne percepcije, nego oni pravi, istinski vjernici, dobre duše, oni su neprimjetni, samozatajni, nisu uočljivi, njima nije važan prestiž u društvu, oni se ne ističu svojim vrijednostima.
Nekoliko takvih ljudi je ušlo u moj život, oduševili me svojom veličinom i skromnošću, požrtvovnošću i davanjem, a onda nekako otišli...kao da Bog vuče konce, spaja i razdvaja...brine se za svoje malo stado.
Sjetim se jedne žene, pere crkvu...pitam ju zar nema netko mlađi da to radi...ona me pogleda sa sjajem u očima...a ne, ja sam bila bolesna, gotovo nepokretna i onda sam se zavjetovala Bogu, On me je ozdravio, a ovo je zadovoljština koju Mu dajem, to je najmanje što Mu mogu učiniti...Takvi ljudi mogu biti pravi prijatelji.

Ovo je tako velika istina..

Ja samo mogu nadodati i to da sam rastući u vjeri izgubila prijateljicu s kojom sam zadnjih trideset godina bila vrlo bliska.. no kako ona katoličku vjeru smatra nazadnom, prepunom ograničenja koja ona ne razumije, udaljile smo se.. Doduše, imamo još puno ljubavi jedna za drugu u smislu praktične pomoći jedna drugoj, ali ne razgovaramo više ni o čemu..
Ja znam da ne postoje te riječi kojima bih ja nju uvjerila da je živjeti s Isusom predivno, pa se samo mogu moliti da budem dobar i radostan primjer, te da bez puno riječi svjedočim to što vjerujem i živim.
Isus joj svako malo pokuca na vrata srca, kao što to čini svima nama, a ja bih jako voljela da Mu se odazove jer je bazično jako dobra osoba, samo zavedena mnogim svjetovnim zamkama i nekakvim drugačijim duhovnim praksama..

No, kao što fra. Zvjezdan uvijek završi pjesmom na svojim duhovnim obnovama: "..uzmite sav svijet, dajte mi Krista, necu se vratit' nikada.." tako sam i ja morala ostaviti po strani taj dio našeg prijateljstva.
Zauzvrat sam dobila neku drugu braću i sestre u Kristu, koji su mi dati na osobni duhovni rast, a nekima sam možda i ja data.. ali činjenica je da su nas spojile okolnosti koje je sam Isus svojim čudima pripremio i činjenica je da te ljude ne bih bila sama izabrala za prijatelje..

A s njima je sve drugačije, lako, ugodno, puno ljubavi i mira. Hvala Isusu.

Joj ova prva rečenica mi tako bolno pada, a duboko u sebi znam da je istinita.
Nema smisla preispitivati Božju volju, u konačnici ona je nedokučiva i nama neshvatljiva, ali često mi se čini da kada konačno uđu kvalitetni ljudi u naš život, nekako kao da nas Bog odvoji prije ili poslije od njih. Ali dobro, ne vrijedi o ovome raspredati. Samo misao.



Hvala Vincenta na svjedočanstvu. Totalno te razumijem i nije to lako prihvatiti.
Tako nešto se i meni desilo, izgubila dugogodišnju prijateljicu, ono tak' iznenadno da se nisam ni okrenula. Udaljile smo se i to je to.
No tu je Krist, i stvarno ne dolazi mi poriv kao da sam nešto 'izgubila'. Tako vjerojatno nisi ni ti.
Ipak trebamo tražiti ljude pomoću kojih mi rastemo duhovno, i obrnuto.

Tako je interesantno kad pogledate na koje sve načine nas Isus spaja. On spaja nespojivo.

Ponekad mi se čini da to radi namjerno da nas 'zezne' , ono tako da svi naši "pametni planovi" i idejice padnu u vodu kako bi On trijumfirao naposljetku.

BOGU HVALA!!!!

Istina, courage..
ne osjećam se kao da sam nešto izgubila, ali najviše zato što smo mi jedna drugoj na usluzi i dalje.. zadržale smo ipak prijateljsku ljubav u nekom obliku koji nas ne stavlja u situacije da se moramo suočavati s životnim načelima koja su nam postala različita. Ja više nemam potrebe s njom razgovarati o esencijalnim stvarima, na način kako ih kroz vjeru vidim, jer znam da je to njoj apstraktno i nepojmljivo, ona čak misli da se moj duhovni rast na neki način zaustavio, obzirom se zaista trudim živjeti prema Evanđelju..
Ne žalim je, ne prezirem je.. štoviše.. to je osoba koju ja jako volim, usprkos toj velikoj zabludi. Ja vjerujem da će doći trenutak kada će i ona svojim prvim, slikovito rečeno djetinjim koracima zakoračiti prema Kristu..
Nekako.. zaista.. vjerujem.. i silno to želim..

da..tako je to...kad sam počela intenzivnije živjeti svoju vjeru tadašnja pijateljstva su počela blijediti jer nas nisu povezivale stvari koje su meni u onom trenutku počele bitne najvažnije! i polako su se odnosi mjenjali jer sam postala drugačija osoba...
(i danas sam sa svima njima u kontaktu,ali nije to više prijateljstvo kakvo je bilo...nisu oni mene odbacili,a niti ja njih...načini života su drugačiji i putovi se razdvoje...)

tada su došle moje dvije najbolje prijateljice s kojima svaki dan mogu dijeliti SVE! najbitnije je da imamo ista razmišljanja što se tiče naše katoličke vjere!
pošto se krećem u takvim krugovima većina mojih pijatelja su iskreni vjernici...Bogu hvala na tome!

kod mene je slučaj da se najviše družim s ljudima koji većina nisu u vjeri... uglavnom... iako nisam pozvan suditi... u zadnje vrijeme sam upoznao i neke vjernike... imam jednu najbolju frendicu u vjeri... jednu ali vrijednu...

ne opterećuje me je li netko koga mi Bog stavi na put vjernik ili nije... također imam frendicu koja nije vjernica, ali je toliko dobra osoba, da takvog vjernika nisam sreo... pomaže mi stalno, uvijek je tu kao rame za plakanje... kad sam bio usamljen, tu je... tako da iz svog iskustva ja osobno ne dijelim ljude u nikakve kategorije... možeš biti i nevjernik ili musliman, ako si pošten i dobra plemenita srca, tada mogu s tobom...