www.tebe-trazim.com

Moja starija kci je dosla sa ispovjedi obogacena savjetom kako se obrvati sa svojim grijehom koji se konstantno ponavljao: namarisanje mlade sestre za sve i svasta. Svecenikov savjet je bio vrlo jednostavan: kad kod i pozelis da udaris mladu sestru ti vrisni, najvaznije je da je ne udaris.

Ne znajuci za ovu ispovjednu tajnu, mirno sam pripremala veceru u kuhinji kad se iz djecije sobe prostro takav krik od koga mi se sledila krv u zilama i cini mi se da sam za moment prestala disati ili je srce prestalo lupati e bih sa sigurnoscu to znala reci, kratko receno skamenila sam se. Situacija u djecijoj sobi je bila ovakva: starija kcerka je bila zadovoljna sto nije udarila mladu sestru, sva ponosna na sebe jer je uspjela savladati huju, mlada kci je zatrazila da joj stavim led na glavu mada uopce nije znala gdje je zapravo glava boli. A ja nisam znala sta da radim?

Bilo kako bilo moja mlada kci je bila nekoliko dana mirna, nista nije dirala od sestrini stvari niti joj je dosadivala na bilo koji nacin. Savjet je funkcionirao, ocito. Neponovilo se!!!!

.isprašinjaj ti po vriti..ovu stariju kćer..
..to će biti djelotvornije od ispovijedne tajne..
.jer krik od kojeg ti se ledi krv u žilama..
..je izraz histerije...koja je opasnija od udarca..
--------------------

..evo malo od Siraha

.."Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom, da se na koncu u njemu obraduje. Tko valjano odgaja svog sina, imat će od njega koristi i ponosit će se njime među znancima svojim. Tko pouči sina svoga, čini zavidnim neprijatelja svoga i raduje se pred prijateljima svojim. Pa i umre li otac, kao da i nije umro, jer ostavlja sina sebi slična. Za svojeg se života radovao gledajući ga i na samrti se svojoj ne žalosti. 6 Jer za neprijatelje ostavlja osvetnika, a prijateljima sina koji će im znati milost uzvraćati. Tko miluje sina svoga, zavijat će mu rane i na svaki će mu se njegov jauk potresati srce. Neukroćen konj postaje ćudljiv, a zapušten sin postaje tvrdoglav. Razmazi dijete svoje, pa će te zaprepastiti; igraj se s njim, pa će te u tugu zaviti. Ne smij se njim ako ne želiš plakati s njim i na koncu škrgutati zubima. Ne daj mu slobode u mladosti i ne praštaj mu pogrešaka njegovih. Savij mu šiju dok je mlad i nagnječi mu rebra dok je malen, da ti ne bude buntovan i neposlušan i ne ožalosti te duboko. Odgoji sina svojega i dotjeruj ga, da ti ne bi trpio zbog njegove drskosti (sirah 30)"


pa onda npr. izr 13:24:
"Tko štedi šibu, mrzi na sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje."


ovo treba podebljat: ""Tko štedi šibu, mrzi na sina svog"

nisam baš toliko sigurna u to naggar
nekad je pisalo i - oko za oko zub za zub...
zar Isus nije nadopunio Zakon??
šiba, šiba, šiba....
ja još ne znam što je ispravno
još nisam na čistu
vjerojatno to ovisi od situacije do situacije...
ispovjednik mi kaže što manje šibe, ne tuć djecu..
mogla bi ih tuć bez prestanka... koliko energije imaju za gluposti
ah...ugl opominjem..jedan ima preko 3god drugi 14mj...pa ti tuci...
ah

Ljudi koriste šibu najćešče zato što su tankih živaca i nemaju vremena biti strpljivi.Ali nije najlakše išinuti i mir Božji,Iako nekad dobro dođe,kad baš namjerno žele biti bezobrazni!!

Ima lijepih knjiga o tomu siguran sam.

Šiba nije korista mislim. Poglavito ukoliko je dijete starije od nekih 6,7 godina. Šiba mu ruši samopouzdanje.
Siguran sam da se sve može riješiti razgovorom.

Ima jedna lijepa knjiga u kojoj je pisac svoju djecu odgajao uz pomoć ugovora. Imali su ugovor, kako je prolazilo vrijeme mijenjao se, razmjerno diječijim godinama. Ukoliko dio ugovora ne naprave, imaju za svaku točku u ugovoru određene sankcije, poput ukidanja izlazaka i tomu slično.

Super ti je poučna ova prića,još kad bi mogla preporućiti knjigu iz koje si je izvadila,ako je iz knjige,sigurno ima još dobrih stvari!!!!

dobila e mail-om
samo to, niš više

Postoji jedna priča koja je bila nekada koja je i koja će biti, sve dok ne naučimo. Nekada davno, danas i sutra u jednom gradiću, možda baš tvojemu, živjele dvije obitelji. Muž i žena postaše zbog ljubavi svoje blagoslovljeni sinom. Tri mjeseca kasnije i druga obitelj bude blagoslovljena sinom. Obitelji su se poznavale i živjeli su u miru, a Isus je uvijek bio tu kraj njihove kuće i rado im bio na pomoći. Kako su godine odmicale sinovi, Perica i Marko, su odrastali i od prvih koraka postali su dobri prijatelji. Kao djeca, možda i nesvjesno, znali su cijeniti sve, radovati se sitnicama i bili škola svojim roditeljima...

Jednostavno rečeno Isus je vladao njihovim srcima. I prođoše još mnoge godine i njih dvojica svašta prođoše zajedno. iako su znali skrenuti s svog puta Isus ih je uvijek rado primao natrag. Trenutke njihova života kad je sve bilo u redu često su znali pokvariti svojom ohološću i ne pažnjom jedan prema drugome pa i prema ljudima oko njih. Kada bi uvidjeli da sve kreće niz brdo trčali bi u Isusov zagrljaj, a on ih je iznova primao i opraštao. Sve kako bi naučili. I bili su u takvim momentima svjesni koliko je Isusova ljubav jaka i koliko je spreman čekati ali često su na to zaboravljali. Znali su da imaju predivan život ali su ih zemaljske stvari odvlačile daleko, a kad bi zalutali zvali bi Isusa a on ih je opet vraćao. Jednom je Markovu majku već u dubljim godinama zabolilo. Morala je otići u ŽIVOT. Marko to nije razumio te se nije mogao pomiriti s Isusovom voljom i odlutao je daleko. Marko je vidio puno al i dalje nije vidio ništa, probao je razne putove al nikako nije uhvatio svoj. Često mu je na pamet padala ideja da klekne onako kako ga je mama učila i da utjehu pronađe u starom Prijatelju al nije imao hrabrosti jer je sumnjao, a sumnja ga je vodila u očaj.
Tako je jednom sjedio negdje u nekom stanu,možda baš blizu tvojega, kad je na TV-u vidio vijest da je u teškoj prometnoj nesreći nastradao čovjek kojeg nije vidio dugo vremena. To je bio Perica. Srce mu je govorio da se vrati u svoj grad i nakon toliko vremena poslušao je taj trenutak koji je zaigrao u njemu. Vratio se ali prijatelju nije mogao prići jer je njegov život, po pričama liječnika, bio kraju i svaki kontakt s vanjštinom bi taj kraj približio. Samo je u suzama izletio iz bolnice,možda baš one u tvojem gradu, i otišao u crkvu nakon toliko vremena. Skupio je snage i ušao i rekao starom Prijatelju 'evo me opet'. Rekao Mu je oprosti što nisam razumio, što se nisam znao nositi, što sam bježao. U srcu je osjetio glas i samo je zašutio. Isus mu je oprostio i dušu mu zagrlio. Marko je postao svjestan kolika je ljubav u Bogu, nije pronalazio riječi, a suze su same išle. Osjećao je da je primio oproštenje iako je mnogo lutao. Htio je pitati za prijatelja u bolnici ali nije znao kako. Otišao je van grada kako bih razbistrio misli i ostao tamo par dana. Dok je tako van grada šetao, zazvonio mu je mobitel. Primio je poziv iz bolnice . U strahu je požurio i došao u grad. Žurno je otišao u bolnicu i stepenicama jurio do Peričine sobe. Vjerovati nije mogao. Na krevetu je vidio svoga prijatelja, ovaj put s otvorenim očima i rukom podignutom kao da ga pozdravlja. Isus je Marku oprostio i ispunio čežnju njegova srca OPET I OPET.

Priča je ovo koja se svaki dan ponavlja samo na razne načine, a vrh ove priče leži u jednoj Ljubavi koja uvijek na nas čeka. Koliko želimo lutati i misliti da sreća leži negdje drugdje. Koliko smo spremni vjerovati Onomu koji je sve dao za nas. Marko,iz nekog grada,možda baš tvojega, tražio je negdje drugdje i nije našao. Kada bi čovjeka tako ostavili ne znam bi li nam oprostio povratak i dao novu šansu. Zato je Isus drugačiji. Molim te vjeruj Mu i Čuvaj ga!!!! PUT KOJI TRAŽIŠ JE U NJEMU NE U DRUGOM 'GRADU'.

- Moram k zubaru, strah me, boljet će, ali i sad me boli, zato - moram k zubaru. Dakako, zbog sebe. Kad bi bilo moguće da ja izvadim čak zdravi zub, te prijatelja odmah prestane boljeti njegov bolesni, da li bih bio spreman na to? Sumnjam...
- Osuđenici gledaju u odred koji će ispaliti plotun; osuđenici na smrt vješanjem, giljotinom…svejedno, da nisu onako sputani, svakako bi pokušali pobjeći. Ostaje im samo nada da će smrt nastupiti brzo, bez velike patnje. Sumnjam da ih "tješi" spoznaja da su s pravom osuđeni i s pravom će biti kažnjeni...smrću.
- Dopustio je da ga uhvate, mogao je naprosto iščeznuti jer On to može, ali nije. Dopustio je da Ga prikuju za križ(i na križ). Nema (fizičke) šanse bijega. Ostaje samo vrijeme u čekanju kraja. Kakav je?
Mada Bog, o tome On ne želi razmišljati.
Čeka svoj prirodni kraj.
Sve Ga boli. I nove 4 rane od čavala pri svakom udisaju kad se mora napeti i osloniti, u protivnom će se ugušiti. On ne želi preranu/prijevremenu smrt. Tijelo sve više malakše. Trpi, muči se, ali On i dalje, dokle god u Njemu ima "atoma" snage, čini sve da ostane na životu, mada bi Ga smrt riješila tereta svih muka i grijeha koje je na sebe uzeo.
Biti svjestan da si nedužan, da zbog drugih ideš u smrt, biti svjestan svoje moći i mogućnosti da svemu tome načiniš kraj jednim: "Oče, dosta je! Uzmi me sada", - a On ne činiti ništa!
On jedino želi u POTPUNOSTI biti samo čovjekom…
To nadilazi naše shvaćanje...koje smo mi mizerije, zar ne?
Kako je Isusu moralo biti strašno to čekanje PRIRODNE smrti - a mi sad želimo ozakoniti EUTANAZIJU!
Blagi Bože, kamo to srljamo, u što se pretvaramo, u svinje, majmune…u zvijeri?
Mada bi njima bilo svejedno, ne, ne smijemo to reći, jer bismo vrijeđali sve životinje: one žive sukladno Božjim prorodnim zakonima. Čini se kao da i vlada RH barem kad je u pitanju zakon o eutanaziji, da se drži tih zakona.
A što ako jednom zaborave na njih? Hoćemo li samo moliti ili...Bog nema drugih ruku osin naših.
Što tada?