www.tebe-trazim.com

Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta." Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu ti pomoći, Ljubavi" odgovori Ponos. "Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod." Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: "Tugo, molim te povedi me sa sobom. Oh, Ljubavi" odgovori Tuga. "Tako sam tužna, da ne mogu." Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio? To je bilo Vrijeme." odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?" upitala je Ljubav. "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje puno mudrosti odgovori: "Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.

Eeeeeeeeee draga sestrice sad si me obradovala jer bas upravo taj tekst sam citala u crkvi kada sam bila kuma na vjencanju moga bratica i naj bolje frendice

Btb

Baš mi je drago draga Ivka,meni se jako svidjela priča.

Neki je trgovac vodom svako jutro odlazio na rijeku, gdje bi napunio svoja dva vrča i odvozio ih u grad kupcima. Jedan od tih vrčeva bijaše napuknut te je gubio prilično vode do odredišta, a drugi je bio potpuno nov i donosio je više zarade.
Osjetivši se manje vrijednim, napukli vrč jedno jutro odluči povjeriti se vlasniku:
- Svjestan sam svojih ograničenja i da zbog mene ne dobivaš očekivanu zaradu, jer sam napola prazan kad u grad stignemo. Molim te, oprosti mi moju slabost!
Idućeg jutra, na putu prema rijeci, vlasnik dozove napukli vrč:
- Pogledaj rub ceste!
- Prelijep je, pun cvijeća - odgovori vrč.
- Predivan je zahvaljujući tebi. Ja sam kupio sjeme i posijao ga, a ti si ga, i ne znajući, svaki dan zalijevao. Stoga, ne zaboravi da smo svi mi pomalo slomljeni, ali Bog zna kako načiniti čudo iz naše slabosti, ako ga zamolimo.

Znam sličnu verziju, o monahu koji tako napuklim vrčem ide iz svoje isposnice ka bunaru u pustinji, pa na kraju staza između isposnice i bunara ozeleni i procveta.
I slična priča toj, o monahu koji je stalno išao između svoje kolibice i bunara, što mu je dozlogrdilo, pa je hteo da se preseli bliže bunaru. Dok je išao ka kolibi, sreo je jednog mladića koji je išao u njemu u susret, gledajući u pod. Na monahovo pitanje ko je on, mladić je rekao: ,,Ja sam tvoj Anđeo Čuvar i ja brojim tvoje korake između brvnare i bunara''. Anđeo je nestao, i monah se odmah preselio još dalje od bunara.

..ja znam.priču ".kad cigo..zmaže ženu koja ide s vrčom po vodu..
..unaprijed...
..jer kad ga razbije..
..već je kasno..

Naggar, ti me svaki put nasmiješ.
Stvarno si "blesav". BTB.

Vodonoša u Indiji posjedovao je dva velika vrca, koje je nosio obješene na motku o vratu. Jedan vrc bio je napukao, a drugi je bio savršen. dok je savršeni vrc uvijek donosio puno vode nakon dugog hoda od potoka do gospodareve kuce, napukli vrc donio je samo polovicu.

Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo, i vodonoša je samo donosio vrc i pol vode, umjesto puna 2 vrca, do gospodareve kuce. Naravno, savršeni vrc je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijenjen. Jadni napukli vrc sramio se svojeg nedostatka, i osjecao se jadno doprinoseci samo polovicu od onoga što je trebao. Po isteku druge godine, shvativši da je neuspjeh gorak, jednog dana progovori vodonoši pri potoku.

"Sramim se sebe, i želio bih ti se ispricati".

"Zašto?" Upita vodonoša. "Zašto se sramiš?"

Vrc nastavi:

"Kroz protekle dvije godine bio sam u stanju donositi samo pola svog tereta, jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu do gospodareve kuce. zbog moje mane, ti radiš više, a ne dobivaš punu naknadu za svoj napor".

Vodonoša se sažalio nad starim napuklim vrcem i suosjecajuci rece:

"Kad se budemo vracali, želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijece uz stazu".

Stvarno, kako su se penjali uzbrdo, stari napukli vrc opazio je s jedne strane staze divno divlje cvijece obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja, opet ga obuze tuga i još jednom se isprica vodonoši za svoj neuspjeh.

Vodonoša mu rece:

"Jesi li opazio da cvijece cvjeta samo sa tvoje strane staze, a na strani savršenog vrca ga nema? To je zato, što sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak, pa sam ga iskoristio. Na tvojoj strani staze posadio sam sjemenke cvijeca i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalijevao. Vec dvije godine berem ovo divno cvijece i njime ukrašavim gospodarev stol. Bez tebe, ova ljepota nikad ne bi krasila njegov dom."

pa ovo je tako divno

Ja se već par dana osjećam kao ovaj napukli vrč iz Magdine i Rebekine
priče, ali danas sam se zaista toliko od srca nasmijala Naggaru...
... uvijek me uspije nasmijati i oraspoložiti ...brige nestaju pa se vrate...
ali dan ostaje uljepšan...zaista, nekada mi je tako malo potrebno za kap sreće...
Hvala Naggaru na osmijehu...