slično kao i za molitveni lanac mogli bismo napraviti lanac posta.
Post se spominje u Bibliji , ali i naša Nebeska Majka ( Gospa) spominje post kao jedan od najjačih sredstava borbe protiv Zloga.
Mogli bismo, ako prihvatimo lanac posta, namijeniti post u borbi protiv najtežih grijeha i opačina, npr. protiv abortusa i psovke u našem narodu.
Postili bi o kruhu i vodi, ako netko ima probleme sa niskim tlakom , može konzumirati i voće.
Ako se slažete , može svatko upisati datum i svoje ime.
Evo npr:
01.10- Hrvoje Hrki
...
07.10.- Hrvoje Hrki
...
Na kraju članak o značenju posta:
-------------------------------------------------------------------------------
Stoga je naravno da i naš post ima neke sveze s molitvom, a ujedno jedno i drugo opet s kušnjom i borbom protiv đavla. Jedna veoma stara varijanta evanđeoskog teksta to pobliže pokazuje: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izgonili osim molitvom i postom« (Mk 9,29). Sve kad ta varijanta ne bi pripadala prvotnom tekstu, ona izražava veoma staro mišljenje tradicije koja se oslanja na Isusov primjer.
Post mora biti potpuno prihvaćen u duhovnom dinamizmu kako bi donio ploda, a kad se radi o plodu molitve, onda je to moguće samo po Duhu Svetom. Kršćanski post nije neka vrsta dijete u korist fizičke i psihičke ravnoteže. To bi bilo nedostatno. Tjelesna glad treba da nas neposredno usmjeri prema jednoj drugoj gladi: gladi za Bogom. Tjelesna i duhovna glad skladno se povezuju u postu življenom u Duhu Svetom i tako mogu postati tehnikom molitve. Jer onaj tko posti mora u svome tijelu iskusiti da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Izak Sirac pripovijeda nam čudnu ali značajnu anegdotu. Neki monah imaše običaj da blaguje samo dva puta tjedno. Ostale dane provodio bi u potpunom postu.
Prema istom autoru neki drugi monah iskusio je nešto slična, samo u obratnom smislu, čim bi ustrajao u samoći i molitvi, bilo bi mu nemoguće jesti. Morao bi se na jelo prisiljavati i ne bi mu to uvijek uspijevalo, »jer bijaše u neprestanom slobodnom i nesmetanom razgovoru s Bogom, bez i najmanjeg napora«. Post, dakle, normalno prerasta u molitvu, a molitva neizbježno vodi k spontanoj uzdržljivosti u jelu i pilu. Ovdje se ponovno susrećemo sa srcem i tijelom u njihovu plodnom međusobnom djelovanju.
Kako je to moguće? Prije nego post prijeđe u molitvu i ne može više opstati bez molitve, on treba da izdubi u ljudskom srcu još jednu novu dimenziju. Post pogađa čovjeka u jednom od najživotnijih ritmova: dvostrukom ritmu hrane koji se očituje naizmjenično i kao potreba i kao užitak. Od prvih trenutaka svoga bivovanja izvan majčina krila, ljudsko je biće strukturirano slijedom tih dvaju momenata. Tako ono može ostati na životu i postupno zauzeti svoj stav prema stvarima koje ga okružuju. Novorođenče je ili gladno ili sito. Potreba i zadovoljenje, glad i sitost s njihovim značajkama trpljenja i ugode, neprekidno se izmjenjuju.
Post zasjeca duboko u čovjeka. On ga čak ranjava iako mu ne škodi samo ako se tjelesna uzdržljivost upravlja vjerno prema jednoj duhovnoj i dubljoj uzdržljivosti koja ga, pravo govoreći, stoji još mnogo više: odsutnost Isusa Zaručnika. Odreći se tjelesne hrane znači da želimo izraziti čak i tijelom svoju glad za novim svijetom i za Isusom, kruhom koji je za nas s neba sišao (Iv 6,33).
Kad se post živi u takvoj perspektivi, tada on pokreće u nutrini čovjeka jedan proces duhovnog sazrijevanja, po kojem polagano ali sigurno čovjek biva privučen novoj stvarnosti svoga bitka, prema svom biću u Duhu Svetom. Primijetimo usput da i značenje i snaga euharistijskog posta proistječe iz istog procesa.
Napetost stvorena postom uklanja se tek sakramentalnom pričešću s Isusom kao što se izvan pričesti ona smiruje samo u intimnoj molitvi s Isusom. Tako molitva i post djeluju dubinski na psihološki razvoj čovjeka. Jer oni djeluju do neke mjere i na iščezavanje tragova grijeha u njemu. I psihološka potreba, kako god bila slijepa i često teško opterećena strašću, tu se dubinski preobražava. Nije dovoljno, uistinu, da na duhovnom planu postom sublimiramo potrebu za tjelesnom hranom. Jer postoji i duhovna proždrljivost, isto tako egocentrična kao i ona prva, koja isto tako koči slobodu djelovanja milosti u nama. Naprotiv, post zahtijeva mnogo više. Radi se o tome da se odreknemo svake sebičnosti i da preobrazimo svaku potrebu, kakva god ona bila, u želju za Drugim, strpljivu i punu pažnje: jer samo Drugi u svojoj potpunoj drugotnosti može nam se darovati slobodno i bez prisile. Naša potreba za Bogom, manje ili više ohola, koja bi željela Boga okovati u naše kaprice, preobražava se molitvom i postom u otvorenost prema Njemu, poniznu i punu očekivanja. Mi ne možemo drugačije zazivati Boga osim iz dubina, i nikada nećemo moći staviti na Njega ruku (Ps 130,2).
Stvarno je nemoguće uhvatiti Boga kao što držimo u ruci komad kruha. Ne može se piti Duha kao što pijemo čašu vode. Da upotrijebimo psihološki žargon, post i molitva mogu u nama proizvesti prijelaz od potrebe u želju. To u govoru Biblije znači da se više ne sladimo mlijekom koje se daje novorođenčadi, nego da sada možemo također uzimati čvršću hranu Duha na koju imaju pravo oni koji su doprli do mjere uzrasta punine Kristove (usp. 1 Pt 2,2; Ef 4,13). Post i molitva su tada izraz jedne velike očišćene ljubavi - kako bi rekli oni u srednjem vijeku - koja se očituje u bezuvjetnoj predanosti i strpljivom očekivanju Božjih čudesa koja će Bog spontano i slobodno izvesti u našem životu. Kako kaže sv. Romuald u jednoj vrlo točnoj slici, čovjek molitve je »kao pilence posve zadovoljno milošću koju mu Bog daje (contentus de gratia Dei) i koje nema ništa za jelo ako mu mati - kvočka to jest milost (mater gratia!), ne da.« Kad je svaka nesvjesna potreba preobražena u želju i Bog će odgovoriti u svem svom milosrđu. Sloboda kojom nas obdaruje bez ikakve naše zasluge, ali nad kojom nećemo nikada imati vlasti: »Koga ja imam na nebu osim tebe? Kada sam s tobom ne veseli me zemlja.« (Ps 73,25).
Post tada postaje izvorom neizrecive radosti. Radost onoga koji blaguje samo iz Božje ruke. Dok nam bdjenje pomaže da kao nadiđemo vrijeme, post nam pomaže da siđemo duboko sve do nesvjesnih slojeva našega bića, ondje gdje se snagom Duha možemo suočiti sa svim potrebama i strastima. U bdjenju čovjek nalikuje anđelima koji dan i noć promatraju Božje lice.
Post nas stavlja u stanje življenja u svom vlastitom biću, u stav duboke gladi cijelog stvorenja, gladi koja se ne može zadovoljiti u tijelu, koju jedini Duh može zadovoljiti. Jer Duh je onaj koji uvijek daje snagu i svrhovitost postu i molitvi, On koji uslišava i jedno i drugo, bez mjere, preko svake potrebe i iznad svake ...
|