Uskoro će biti 4 godine od moje prve prijave na TT. Jooooj koliko je vode prošlo ispod mosta od tada...jer ja sam drukčija, Isus me učinio drukčijom, boljom, snažnijom...
Došla sam tu kada sam imala 150 pitanja o vjeri, nazvala sam ih moje dileme
.
Netko će možda reći da se na jednom forumu ne može duhovno rasti, ne mogu se naći odgovori na neka pitanja...ja mislim da se može.
Naravno, da nije to samo forum, najprije je to Otac koji te vodi, molitva, Misa, Pričest, slobodna volja pojedinca da slijedi Njegov Put.
Puno je ljudi prošlo kroz moje dopisivanje, moderiranje, javljanje na ovom forumu.
Upoznala sam puno krasnih ljudi. Neke je Otac poslao na moj put u najtežim trenutcima moga života, spasio me je opasnosti kroz jednu divnu, jaku ženu. Bilo je i neugodnih iskustava, čak i prijetnji raznoraznih, hehe ali i to je „čar“ foruma
Neka sam upoznala i uživo, neke samo telefonski ili preko skype-a. Neke sam jako zavoljela, neke pa baš i ne
.
Kroz moderiranje upoznala sam i našeg admina koji, bez obzira u kakvom se životnom periodu nalazio, opet i iznova pokušava izvesti ovaj forum na pravi put (recimo to tako).
Forumaša ima svakakvih, od srčanih, usamljenih, željnih tople riječi, čudnih, zbunjenih, napadnih, riječitih, filozofa... ali bez ijednog od njih forum ne bi bio ono što je – forum.
Žao mi je iskreno, što je forum izgubio ono nešto, ne piše se više puno, svjedočanstava ima jako malo, skoro ništa, ajde hvala Bogu pokrenute su nove molitvene grupe. Nadam se da će Duh Sveti ponovo prostrujati ovim virtualnim prostorom.
Što se mene tiče, moj životni put je bio pun svega i svačega. Od lijepog djetinjstva, do zlostavljanja u tinejdžerskim godinama, do fakulteta, zaljubljenosti, braka, majčinstva, muževe smrti, samačkog života, raznoraznih problema...
Možda jednom i sama posvjedočim
Ono što bih ovime htjela reći je „Hvala Bogu na svemu pa čak i na ovom forumu“. Sve u životu ima svoje zašto i kako, a pogotovo kada. Otac zna to „kada“ koje najčešće nama pada jako teško jer mi bi sve i upravo sada u ovom trenutku.
Jedno što ću ovdje posvjedočit je da mi je nakon tri godine od muževlje smrti Isus otvorio srce i to onako pravo muško
.
Naravno da to nije ispalo onako kako sam ja očekivala i da je to srce na vjetrometini bilo ponovo zgaženo i odbačeno, ali nije bitno bitno je da je ono otvoreno makar i sa nekim manjim ranama.
Hvala Ti Isuse moj, što si to učinio sa mnom.
Nema ljepše stvari nego kada osjetiš da ponovo možeš osjetiti toplinu, dragost, ljubav. Kada ti dođe da jednostavno otvoriš ruke i zaplešeš na vjetru koji ti mrsi kosu jer se jednostavno tako osjećaš. Čak i kada zaplačeš i osjetiš bol, opet i to je dobro jer si živ, ŽIV!!! Nisi samo prazna ljuštura, nego čovjek sa osjećajima.
Život je krasan! Hvala Bogu što je sa mnom svake sekunde, svakog trenutka, što me vodi i pazi na mene!
Hvala Ti Isuse na svemu, na usponima, padovima, radosti i boli!
Ti znaš što je dobro za mene i znaš što bih ja htjela
.
Što će biti sutra ja ne znam, ali vjerujem da unatoč svemu sve će biti dobro jer On je tu u mome srcu, umu i duši! Isuse, Sine čovječji budi uvijek sa mnom!!!
Login
FAQ
Chat
Traži
),prepun pitanja i dilema na koje nemogu odgovoriti,no nije ni bitno jer je vjera uvijek skok u nesigurnost,ali skok sa Kristom(sto bi ja bijednik bez Njega koji je sve).
,nezzz kako je prije bilo....
