Lucija
napisao:
poriluk, naravno da se ne mislim ubiti radi nerazumijevanja, a i ne vjerujem baš da je puno ljudi prošlo ono što i ja.
Imam tatu koji je invalid, mama mi je imala rak i s 11 godina sam morala preuzeti vođenje cijelog kućanstva, brat mi ima epilepsiju, a ja sada po novom imam gastritis i IBS. I ne, ne mogu se SADA ponašati u skladu sa svojim godinama ako sam s 11 bila prisiljena odrasti. Tako da možda jesam mlada, ali sam proživjela više toga nego neki odrasli. Od toga da sam skoro nekoliko puta izgubila majku pa do financijskih problema cijele obitelji koji su nam tada, na žalost, bili najmanji problem.
Tako da mislim da nije u redu omalovažavati tuđe probleme jer nikako ne možeš znati što se sve događa u tuđim životima.
draga Lucija,znam sto znaci prerano odrasti i koliko je to tesko.
Sa 17 god sam ostala trudna. Kad sam saznala,sve sto sam zeljela napraviti je zaspat i ne probudit se vise nikad,bas kao i ti. kroz glavu su mi prolazile svakakve misli,od pobacaja do samoubojstva. udala sam se i ne znajuci sto je brak,vjerujuci da je sve divno i krasno.koji hladan tus nakon par mjeseci braka kad me prvi put istukao, kad sam u stvari shvatila za koga sam se udala.plakala sam nocima,dani su mi prolazili u depresiji i gorcini.izgubila sam se u svemu tome,bas kao i ti.dok su moje prijateljice vodile brigu koje cipele obuc za subotnji izlazak ili koju torbu ponijet za popodnevnu kavu,ja sam morala vodit brigu o kuhanju,peglanju i sinu-ja sam morala naglo odrasti i jos bez potpore svog muza. kako li sam samo bila tuzna i jadna.ima toga jos za pisat,nekom drugom prilikom...
onda se nesto promijenilo,mama mi je dala papir sa molitvom blagoslivljanja i knjizicu Krunica Krvi Kristove. Pocela sam moliti,zazivati,blagoslivljati. moja okolina se nije promijenila,moj muz je ostao isti, ali ja sam se promijenila, ja i moj pogled na zivot.polako gubila se gorcina,gubila se depresija.svog sina sam s radoscu promatrala kako se igra.nasmijesila bih se ujutro kad bih se probudila.daleko od toga da nije bilo losih dana,imam ih i sada,pa tko ih nema?daleko od toga da me napasti nisu hvatale,koliko dugo se samo nisam mogla ispovijediti...ali shvatila sam da nisam sama,da je Isus tu uvijek sa mnom.zamoli Ga,pozovi Ga i vidjet ces da nisi sama.imas najvrijednijeg prijatelja na svijetu i nitko ti ne moze pruziti to sto On moze,takvo prijateljstvo.
nadam se da sam te bar malo utjesila.spomet cu te u molitvi.
Bog neka te blagoslovi i cuva,nek ozdravi rane na tvom mladom srcu,nek ti da snage za borbu!
l