|
Dolaze popodnevni sati. Vrijeme kada i na poslu sve utiša i vrijeme kada neki uporni crv sumnje (zna se tko) ulazi u prsa i želi u njima ugasiti ono duhovno koje je trajalo još od jutrošnje ispovijedi, ugasiti ono potpuno predanje Božjoj volji koje je još jutros bilo toliko jako i nametnuti mišljenje kako je Bog ipak dalek i da se bolje okrenuti realnosti života koja je surova, ali i jedina stvarna. Zna da nemam sumnji da Bog postoji i na tom polju ne pokušava ništa, ali kroz svjetovnu stvarnost svim se silama trudi nametnuti mišljenje da Bog i ne pomaže tako lako, vrlo perfidno podsjećajući me na mnoge ustrajne molitve u čije sam uslišanje čvrsto vjerovao, a koje se nisu ispunile. Podsjeća me i na mnoge stvari koje mi je Bog u određenom trenutku dao, a koje su kasnije nestale, govoreći mi kroz sve to kako to nema smisla, jer što bi meni Bog nešto i dao kad ja stalno padam i nisam kadra živjeti u potpunom predanju, strpljivosti i ustrajnosti. Nameće mi mišljenja vraćajući me unazad 3 mjeseca i pokazujući mi kako sam tada bio sretan, a sada nemam ništa od toga, jer je sve nestalo, znajući koliko će me to dirnuti i rastužiti. Kopa po mojim ranama koje sam predao Bogu da ih zacijeli.
Kao da mi se ruga i pita: "Gdje je tvoj Bog i zašto si tako tužan i ako si u zajedništvu s njim, zašto se ne možeš od srca smijati. Ovakav život je tvoja budućnost i badava se nadaš da će se nešto promjeniti. Pa ti se uopće ne možeš potpuno predati, jer nisi ustrajan i kad tad ćeš pasti. Zar nisi još prije 2 dana govorio da te Bog ne čuje."
Nameće mi mišljenje kako moja molitva koliko god uporna i ustrajna bila ne dotiče Boga jer nije u potpunoj sabranosti. Jednostavno, nekim kanalima ubrizgava bol u moje srce, a ja vrlo teško nalazim način da začepim te kanale kroz koje ulaze tuga, besmisao i sumnja. Vrlo uspješno se bori i sa mojim vapajima, zazivima, proklamacijama i vrlo vješto im se odupire i nameće onaj težak teret i patnju. Čovjek se odupire dan, dva ili tri, ali borba ne prestaje i nakon nekog perioda kada vidi da on ne odustaje i da više ne zna što Boga moliti, kako mu zavapiti, kako mu predati to, kako mu se prepustiti i postići mir, jer ovaj ne odustaje ni trenutka, slama se gorko jecajući od boli i tjeskobe. U tim suzama prihvaćam Božju volju i ne pitam ga "zašto Bože", "dokle Bože", nego koliko god patio prihvaćam ono što Bog dopušta i grlim svoj križ. I tako u krug.
Znam da će i meni Bog dati da se jednom od srca smijem, samo moram biti ustrajan i strpljiv i prigrliti svoj križ i da ću nakon toga doživjeti vlastiti uskrs u svome životu i svome srcu.
...nadam se da nije bilo predugačko i nerazumljivo
|
Login
FAQ
Chat
Traži
